U Bibliji postoji specifičan prijestup koji se naziva “neoprostivo”. Ovu tvrdnju potvrđuje čak i sam Hristos. Iako nevjernici možda ne pridaju mnogo značaja ovoj istini, ona ulijeva osjećaj straha u srca vjernika dok razmišljaju o mogućnosti vječnog prokletstva i introspektivno se pitaju: “Šta ako me ova sudbina zadesi?”
Duh Sveti, kao treća osoba Svetog Trojstva, identičan je i Ocu i Sinu. Djelujući kao Utješitelj i predstavnik Krista na Zemlji nakon Njegovog Uzašašća, Sveti Duh nam daje pristup Božjoj istini i daruje nam milost koja se nalazi isključivo u Njegovom domenu. Pomoću ovog božanskog uticaja, pojedinci se inkorporiraju u Tijelo Kristovo, koje nije ništa drugo do sama Crkva. Posljedično, svaki čin hule usmjeren na Duha Svetoga proteže se i na naš vlastiti potencijal zajedništva s Bogom i, posljedično, na naše spasenje. Nadalje, ovo bogohuljenje se proteže na cjelokupnu kršćansku vjeru.
Udubljujući se u učenja kršćanstva uz vodstvo cijenjenih svetih otaca, čija mudrost ima jednaku težinu kao i biblijska mudrost unutar kršćanske zajednice, otkrivamo postojanje tri različite kategorije teških prijestupa. Ovi grijesi, kako ih navode Sveti Oci, vode pojedince na podmukli put ka duhovnoj propasti. Pobožni sljedbenici vjere nikada ne bi pomislili da se upuštaju u ove zabranjene radnje.
Aktivno odupiranje istini je svjestan čin protivljenja.
Fariseji i književnici služe kao glavna ilustracija pojedinaca koji su se žestoko i uporno suprotstavljali Kristu, što svjedoči biblijski tekst. Uprkos Isusovom javnom prikazivanju čuda, fariseji su ga, odbijajući da priznaju njegovo božanstvo, zlonamerno optužili da se bavi čarobnjaštvom uz pomoć demona. Konačno, njihova djela su doprinijela raspeću Krista, inkarnaciji Boga.
Dubine očaja ponekad mogu navesti pojedince da razmišljaju da sebi oduzmu život.
Prepoznajući da Bog utjelovljuje Ljubav (kao što je navedeno u 1. Ivanovoj 4:8), postaje jasno da Njegovo milosrđe nema granica i da se ne može pobijediti nikakvim grijehom. Samoubistvo, dakle, služi kao pokazatelj nepokajanja. Istinsko pokajanje, s druge strane, označava povratak Bogu, a ovaj put je uvijek otvoren za čovječanstvo. Međutim, Sotona, budući da je tvrdoglav, odbija da odabere ovaj put. Shodno tome, njegovo odvajanje od Boga možemo nazvati njegovim početnim činom samouništenja. U Bibliji se prvi zabilježeni slučaj samoubistva pripisuje Judi, nakon njegove izdaje Krista. Vjeruje se da se Juda nije pokajao, lišivši se mogućnosti iskupljenja vlastitom smrću. Slično, svako ko podlegne očaju i slijedi isti put čini najteži grijeh – umjesto da se suoči sa svojim prijestupima i traži Božju ljubav i oproštenje, oni sami sebi probiju. Ovaj čin je ukorijenjen u ponosu i obeshrabrenju.
Imati neopravdani osjećaj sigurnosti u Božje milosrđe je pogrešno vjerovanje koje može dovesti do lažne nade.
Poznati ruski spiritualista, sveti Teofan (Đorđe) Zatvornik, u svojim spisima se bavio ovim pitanjem. Prema njegovom tumačenju, pojedinci čine ovaj teški prijestup kada posjeduju “pogrešno povjerenje u Božje milosrđe, a sve to dok nastavljaju da vode život ukaljan nečistoćom i nedostatkom pokajanja”. U suštini, ovi grešnici odbacuju pravedni Božji sud i lažno se tješe vjerovanjem da njihovi grijesi nemaju nikakvog značaja za Njega. Svetac opisuje takve pojedince kako žive u iluziji da propovjednici samo imaju za cilj uplašiti ljude raspravljajući o grijesima koji se ne mogu oprostiti. Oni tvrde da je Bog ljubav i da će uvijek biti vremena za pokajanje – možda u starosti, kada se konačno odluče na to, ako to zaista ima važnost koju propovjednici tvrde.
Međutim, šta ako im se život naglo prekine?
