Rođen od vrijednih i vrijednih roditelja, nažalost bio je opterećen siromaštvom i samim pojmom koji je na kraju doveo do njegove prerane smrti.
Gavrilo Princip je 25. jula 1894. godine došao na svijet u selu Obljaju, koje se nalazi oko 3 kilometra od Bosanskog Grahova. Njegovi roditelji, Marija i Petar, imali su ukupno devetoro djece, ali je, nažalost, samo troje uspjelo preživjeti, dok su ostali tragično preminuli u mladosti.
Živeći u oskudici, prinčevi su bili primorani da jednu trećinu svojih poljoprivrednih zarada predaju zemljoposedniku, slično kao kmetovi u srednjem veku. Da bi nadopunio svoje skromne prihode, Petar Princip se bavio prijevozom putnika i pošte preko planinskog terena koji se protezao između sjeverozapadne Bosne i Dalmacije.
Nakon preseljenja u Sarajevo sa nepunih trinaest godina, Gav
rilo je nastavio školovanje u gradu, dopunjen periodom studija u Tuzli. Nepokolebljivu podršku pružao mu je stariji brat Jovan, nastanjen u sarajevskom naselju Hadžići. Vredi napomenuti da će Jovanov sin, Slobodan Princip, od milja zvani Seljo, hrabro služiti u partizanima i posthumno biti odlikovan kao narodni heroj.
Gavrilo Princip pridružio se Mladoj Bosni 1911. godine, organizaciji prvenstveno sastavljenoj od mladih pojedinaca, uključujući srednjoškolce. Ovi članovi su se tajno okupljali i bili oduševljeni idejom oslobađanja Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske, kao i uspostavljanja jedinstvene jugoslovenske nacije, kako je detaljno naveo Psihologis.
Tuširanje hladnom vodom.
Princip, uzorni student proždrljivog apetita, doživio je transformaciju nakon što se pridružio Mladoj Bosni. Njegov fokus se pomjerio sa njegovih akademskih odgovornosti na ideološka pitanja. 1912. godine, samo godinu dana kasnije, izbačen je iz gimnazije zbog učešća u protestima protiv austrougarske vlade. Ubrzo nakon toga, krenuo je na dugo putovanje od Sarajeva do Beograda, prešavši udaljenost od otprilike 300 kilometara pješice.
U Beogradu se druži sa nacionalistima i otvoreno izražava težnju da se pridruži gerilskim jedinicama koje su se borile protiv Osmanlija u Makedoniji. S tom namjerom lično se obraća majoru Vojislavu Tankosiću, poznatoj ličnosti iz organizacije Crna ruka.
Ipak, Gavrilo, mlada osoba koja obećava, nailazi na oštru provjeru stvarnosti kada major Tankosić prenosi obeshrabrujuću vijest da nema dovoljno snage da ga se smatra prikladnim. Njegovo delikatno zdravlje i krhkost pokazuju se kao značajne prepreke. Uticaj na Gavrilovo mladalačko samopoštovanje može se samo zamisliti. Osjećajući se poniženo, vraća se u Sarajevo, gdje živi sa bratom Jovom i zarađuje za život baveći se mukotrpnim zadatkom sječe drva u obližnjim šumama.
Ipak, Gavrilo je ostao nepokolebljiv. Njegovo nepokolebljivo vjerovanje i krajnja težnja su bili da postane revolucionar i izvrši značajan utjecaj na svijet. Uporno je posećivao Beograd, tražeći društvo pojedinaca koji su delili njegove ideale. Prilikom jednog od ovih susreta imao je priliku da upozna kapetana Živojina Žiku Rafajlovića, istaknutu ličnost srpskog četničkog pokreta, koji je imao bliske veze sa Crnom rukom.
Rafajlović strateški organizuje da Gavrila učestvuje u kampu za obuku koji se nalazi u Vranju, južnom regionu Srbije. Ovaj kamp služi kao obrazovno središte za Gavrila i još petnaestak pripadnika Mlade Bosne, gdje dobijaju sveobuhvatna uputstva o upotrebi oružja.
Prije tog ključnog trenutka, Gavrilov žarki revolucionarni duh manifestirao se isključivo kroz neprekidne rasprave, uranjanje u literaturu nacionalne epike i neodoljiv osjećaj nezadovoljstva bez jasnog cilja. Međutim, sada njegove težnje počinju da se materijalizuju na opipljiv i uočljiv način.
Da bismo istinski shvatili značaj Franca Ferdinanda i Sophie, para koji je tragično doživio svoju smrt od ruke Gavrila Principa, neophodno je ući u njihovu zadivljujuću priču.
Priča o Sophie i Francu Ferdinandu – romantična saga isprepletena sudbinom.
Rođena 1. marta 1868. godine u Štutgartu, Sofi Hotek ušla je u svet kao četvrta ćerka grofa Bohuslava i grofice Wilhelmine, oboje poreklom iz Češke. Rašireno je vjerovanje da su se Sofi i Franz Ferdinand prvi put susreli na velikom balu održanom u Pragu 1894. godine. Međutim, odlučili su da svoju romantičnu vezu skrivaju duže vrijeme.
Sofija, potomak grofa koji potječe iz prestižne loze, našla se u teškoj situaciji – njen plemeniti položaj nije bio dovoljno uzvišen da osigura zajednicu s članom cijenjene porodice Habsburg. Prema tradiciji, od pojedinaca iz ove uticajne dinastije se očekivalo da sklapaju saveze isključivo sa drugim vladajućim dinastijama, tipično kroz brakove sa pojedincima uporedivog društvenog statusa (često čak i bliskim krvnim srodnicima). Takve unije služile su za stvaranje saveza s drugim evropskim silama, u konačnici jačajući moć carstva.
Sofija i Franz Ferdinand našli su se u sve zamršenoj situaciji. Naime, 1889. godine, car Franjo Josip I, Ferdinandov ujak i vladar Austro-Ugarske, primio je porazne vijesti: njegov jedini sin, princ Rudolf, otkriven je beživotan u carskoj lovačkoj kući smještenoj u Mayerlingu, selu oko 26 kilometara jugozapadno od Beč. Činilo se evidentnim da je tridesetogodišnji princ oduzeo život svojoj sedamnaestogodišnjoj ljubavnici, barunici Mariji Veceri, prije nego što je okrenuo oružje na sebe. Motivi ovog tragičnog čina ostaju misterija.
Nakon nesretne smrti princa Rudolfa, krunu je naslijedio nadvojvoda Karl Ludwig, koji je bio mlađi brat cara Franje Josipa i otac Ferdinanda. Na žalost, sedam godina kasnije, Karl Ludwig je podlegao tifusu. Kao rezultat toga, Franz Ferdinand se našao gurnut u ulogu nasljednika, opterećen ogromnom odgovornošću.
Veza između cara i njegovog nećaka nikada nije bila naročito jaka. Međutim, kada je Franz Joseph stigao vijest da Ferdinand, koji je sada bio nasljednik, namjerava oženiti Sophie, groficu zajedničkog porijekla, tradicionalistički car je bio ispunjen bijesom i žestoko se usprotivio zajednici. On jednostavno nije mogao shvatiti kako neko može dati prednost svojim ličnim željama nad propisima i dobrobiti monarhije.
Brak ima značajne troškove.
Nakon mnogo upornosti, car je konačno popustio, dozvolivši Sofiji i Francu da razmijene zavjete 1. jula 1900. u Reichstadtu, koji je danas poznat kao Zákupy u Češkoj. Njihova zajednica rezultirala je rođenjem troje potomaka: princeze Sofije od Hohenberga (1901–1990), vojvode Maksimilijana od Hohenberga (1902–1962) i princa Ernsta od Hohenberga (1904–1954). Trenutno se njihovi potomci mogu naći raštrkani širom svijeta.
Ipak, carev pristanak na uniju između Ferdinanda i Sofije imao je visoku cijenu: inherentni disparitet u njihovom društvenom položaju morao je biti priznat kroz formalnu nejednakost. Dok bi Ferdinand zadržao svoj status nasljednika, Sophie bi bila dodijeljena odgovarajuća titula, ali se nikada neće popeti na položaj carice ili kraljice. Njihov brak bi bio klasifikovan kao morganatski, što znači da bi njihovo potomstvo bilo nepodobno za nasledstvo. Nadalje, Sophie bi bilo zabranjeno da prati Ferdinanda na službenim događajima i ceremonijama.
Ferdinand je bez ikakvog oklijevanja prigrlio sve što mu je bilo predstavljeno. Biće to četrnaest godina kasnije, 1914. godine, kada će Sofija i Franc dočekati svoj tragični kraj u Sarajevu. Njihove bi živote naglo prekinule ruke strastvenog i razjarenog Gavrila Principa.
Sarajevski atentat označio je početak jedne duboke ideje.
Danilo Ilić, najbliži pratilac Gavrila Principa, porijeklom je iz Sarajeva, a u svijet je stupio 27. jula 1890. godine. Nakon školovanja u učiteljskoj školi, nastavio je karijeru kao prosvjetni radnik, a obavljao je i poziciju bankarskog službenika. Put ga je odveo u Beograd, gde je preuzeo uloge urednika i novinara, uspostavljajući veze sa pojedincima povezanim sa Crnom rukom.
U Beogradu se na kraju 1913. godine Danilo Ilić sastao sa vođom organizacije Apisom. Sa dvadeset i tri godine Danilo, sada član Crne ruke, dijeli svoje gledište s Apisom o neophodnosti odlučnijih mjera protiv austrougarske kontrole u Bosni. Apis je cijenio Danilov proaktivan pristup, što je rezultiralo dogovorom o okupljanju u Toulouseu u Francuskoj.
Muhamedu Mehmedbašiću se pripisuje početno prikazivanje atentata.
Još jedan bosanskohercegovački pripadnik organizacije Crna ruka, Muhamed Mehmedbašić, dobio je poziv da prisustvuje skupu u Toulouseu početkom 1914. godine. Muhamed, porijeklom iz Stoca, u Hercegovini, rođen je 1887. godine.
Biti stolar je bilo njegovo izabrano zanimanje. U doba kada je Bosna i Hercegovina bila pod osmanskom vlašću, njegovi preci su nosili cijenjene titule i uživali u prosperitetu. Međutim, dolaskom Austro-Ugarske, njihovo bogatstvo i društveni položaj su napušteni.
Na skupu u Francuskoj razmatrano je više opcija za juriš na austrougarsku vladu u Bosni. Dok je Franz Ferdinand razmatran kao potencijalna meta, konačno je utvrđeno da će fokus napada ostati na generalu Oskaru Potioreku, vojnom guverneru Bosne i Hercegovine. Ovaj strateški plan osmislio je Vladimir Gaćinović, glavni mislilac Mlade Bosne. Za obavljanje ove misije izabran je Muhamed Mehmedbašić.
Dok je Muhamed, dvadesetsedmogodišnjak, putovao iz Toulousea u Sarajevo, bio je iznesen mislima o atentatu na Potioreka, razmišljajući o svakom zamislivom scenariju. Razumljivo, živci su mu bili na ivici. Čvrsto je stezao ranac uz tijelo, znajući da u njemu ima instrumenata neophodnih za napad: bodeža i bočice otrova.
Nakon što su se nakratko zaustavili na željezničkoj stanici tokom svog putovanja, Muhamedove uši su naišle na kakofoniju buke i haosa koji je dopirao iz susjednog vagona. Ušla je francuska policija da izvrši detaljnu registraciju svih putnika. Postalo je evidentno da su sigurno dobili neku vrstu dojave i da su sada aktivno tragali za njim!
S osjećajem hitnosti baca nož i otrov kroz prozor voza. Kasnije će se otkriti da su francuske vlasti bile svjesne planiranog atentata i umjesto toga su svoje napore usmjerile na hapšenje lopova iz tog područja.
Apis je promijenio njihov plan.
Danilo Ilić u Mostaru upućuje poziv Mehmedbašiću na sastanak. Tokom razgovora, Ilić ga obavještava da nema potrebe da traži dodatno oružje, jer je Apis odlučio da odustane od plana za ubistvo Potioreka. Umjesto toga, fokus će biti usmjeren na predstojeći dolazak Franza Ferdinanda u Sarajevo, metu od znatno većeg značaja.
Planiranje i organizacija Sarajevskog atentata trajalo je više mjeseci. Gavrilo Princip, zajedno sa Trifunom Trifkom Grabežom i Nedeljkom Čabrinovićem, obojica pripadnici Mlade Bosne, u tom periodu boravili su u Beogradu. Tajnim sredstvima diskretno su prevezeni u Bosnu, osiguravajući da njihov granični prijelaz ostane nedokumentovan u službenoj evidenciji.
Odgovornost za nabavku oružja pala je na majora Tankosića, koji je bio Apisov pouzdani saradnik. Uz pomoć kolega Milana Ciganovića i Miška Jovanovića, Tankosić je uspešno isporučio oružje atentatorima. Ciganović, veoma uticajan član Crne ruke sa prebivalištem u Beogradu, delio je isto geografsko poreklo kao i Gavrilo Princip. U međuvremenu, Jovanović, istaknuti biznismen iz Tuzle, zadržao je tajno članstvo u Crnoj ruci. Tajno prebacivanje oružja iz Tuzle u Sarajevo orkestrirao je Danilo Ilić.
Uoči atentata, tačnije 27.06.1914.
Pored eksploziva i vatrenog oružja, zavjerenici su posjedovali i bočice koje su sadržavale smrtonosni otrov, koji bi se konzumirali u slučaju hvatanja. Veče uoči planiranog atentata, Ilić je skupu nepoznatih mladih ljudi delio oružje. Sve vrijeme je održavana najveća tajnost. Ilić ih je ujutru organizovao prema putu kojim će svečani hod preći.
Pored Ilića, koji je bio zadužen za organizaciju atentata na lokalnom nivou, predviđeno je učešće šest atentatora: Trifko Grabež, Vaso Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić i Cvjetko Popović. Treba napomenuti da se mreža pojedinaca uključenih u sarajevski atentat protezala daleko izvan ove osnovne grupe.
Putovanje od Ilidže do Vijećnice
Sofija i Franc Ferdinand stigli su u Sarajevo 25.06.1914. godine, putujući odvojeno. Smjestili su se u Ilidži, u tada veoma modernom i luksuznom Hotelu Bosna. Jedan dio tih soba posebno je preuređen u kapelu samo za njih. Sve je bilo na kraljevskom nivou i prilagođeno njima.
Neformalno su obilazili grad, istražujući radnje i uživajući u toplom dočeku lokalnog stanovništva. Kao generalni inspektor Austro-Ugarske vojske, Franz Ferdinand je prisustvovao raznim vojnim vježbama u Tarčinu, nadomak Sarajeva, tih dana. To je bio službeni razlog njihove posjete Sarajevu – vojna inspekcija.
Tri dana kasnije, 28.06., par je putovao od Ilidže do glavne željezničke stanice. Tamo ih je dočekao guverner Potiorek, zajedno s gradonačelnikom, načelnikom policije i šefom osiguranja…
Prema prethodno utvrđenom planu, konvoj od šest automobila prvo je svratio do vojarne (dio današnjeg kampusa Univerziteta u Sarajevu), gdje je Franz Ferdinand kratko obišao vojsku. Zatim su se uputili prema Vijećnici, lagano vozeći ulicom uz Miljacku.
Sofija i Franc Ferdinand bili su u sportskom kabrioletu “Dupli Phaeton” austrijskog proizvođača Gräf und Stift. Pratili su ih guverner Potiorek i potporučnik Franz von Harrach, odgovoran za njihovu sigurnost, inače vlasnik tog automobila. Vozač je bio Leopold Lojka.
Ulica u kojoj se održavala svečana povorka danas se zove Obala Kulina bana. Proteže se od Skenderije do Vijećnice. Tada je nosila naziv Appelova obala, prema austrijskom barunu Johannu von Appelu, koji je upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine. Zanimljivo, ista ta ulica, kojoj se više puta mijenjalo ime, neko vrijeme se zvala i Obala Adolfa Hitlera (1941.-1945.).
Lijepo vrijeme u Sarajevu, 28.06.1914. godine, nedjelja, oko 10 sati ujutro. Na prozorima sarajevskih zgrada vijore zastave i cvijeće. Dok znatiželjni građani radosno pozdravljaju povorku, šestorica mladih atentatora, uklopljeni među masu, strateški su raspoređeni duž unaprijed najavljene rute. Mladi, neiskusni i izuzetno nervozni, čekaju da se kolona približi. Probijajući se kroz mnoštvo, Danilo Ilić prolazi pored svakog i upućuje im riječi ohrabrenja.
Prvi u nizu bio je Muhamed Mehmedbašić, blizu mosta Ćumurija. Kada se kolona približila, on se ukočio od straha i nije uspio djelovati. Isto je bilo i s Vasom Čubrilovićem. No, Nedeljko Čabrinović, treći u tom nizu kod Ćumurije, uspio je aktivirati bombu i baciti je na automobil u kojem je bio nadvojvoda Franc Ferdinand. Međutim, bomba se odbila od tog auta i pala pod kotače onoga iza njega. Tek tada je eksplodirala. Panika, vrisak.
Čuvši eksploziju, automobili na čelu kolone naglo su ubrzali prema Vijećnici. Projurili su pored Cvjetka Popovića, Gavrila Principa i Trifuna Grabeža…
