U današnjem članku vam pišemo o tome kako doktor savjetuje ljudima da bježe od ovakvog posuđa: odmah ga bacite u smeće i zašto je to važnije nego što mnogi misle.
Svakodnevno kuhanje i priprema hrane svakome od nas djeluje kao nešto sasvim bezazleno zamislimo lonac, tavu ili šerpu i ne pomislimo da bi nam to svakodnevno posuđe moglo nanijeti štetu.
Međutim, moderni stručnjaci za zdravlje i nutricionizam sve su glasniji u upozorenjima o određenim materijalima i premazima koji se koriste u posuđu, a koji u kontaktu sa hranom mogu povećati rizik od zdravstvenih problema.
Priča počinje od onog trenutka kada se posuđe koristi na visokim temperaturama, kao što je prženje ili kuhanje na jačoj vatri. Mnogi ljudi posežu za teflonskim i drugim neljepljivim premazima jer se čini da olakšavaju čišćenje i sprječavaju da hrana zagori. No, upravo ti premazi često sadrže hemijske supstance – poput PFOA (perfluorooktanska kiselina) i PFAS spojeva – koje se oslobađaju pri pregrijavanju. Naučna istraživanja ukazuju da dugotrajna izloženost ovim spojevima može biti povezana sa hormonalnim poremećajima, problemima sa štitnjačom i čak nekim vrstama karcinoma.
Doktorica Jelena Petrović, specijalistica javnog zdravlja koja godinama proučava utjecaj okoline i prehrambenih navika na zdravlje ljudi, ističe da mnogi ne shvataju da posuđe nije samo praktičan alat u kuhinji. Ono postaje faktor koji utiče na toksine u hrani. „Ljudi često potcjenjuju efekat materijala iz kojeg je posuđe napravljeno. Kada se teflonski premaz ošteti ili oguli, mikroskopični ostaci završavaju u hrani, a uz stalnu upotrebu, ti tragovi se nakupljaju u tijelu,“ objašnjava ona.
Još jedna od zabluda je da su svi aluminijski lonci i tave bezopasni. Iako je čvrst materijal poput aluminija vrlo dobar provodnik toplote i pomoći će da se hrana brzo i ravnomjerno skuha, sirovi aluminij direktno u kontaktu s kiseloj ili slanoj hrani može reagovati i otpuštati metalne čestice u obrok. Dugoročno izlaganje takvim tragovima aluminija u organizmu povezano je s neurološkim problemima i preuranjenim propadanjem moždanih ćelija. Zbog toga mnoge zdravstvene organizacije savjetuju upotrebu posuđa s neškodljivim premazima ili materijalima koji ne reaguju s hranom.
Na tržištu se pojavila i nova generacija posuđa sa keramičkim prevlakama. Keramika se često reklamira kao „prirodnija“ i „bez hemikalija“, ali i tu valja biti oprezan: nije sva keramička galanterija iste kvalitete. Jeftine keramičke tave mogu imati tanke slojeve koji se brzo ljušte i gube svoja svojstva, što opet znači da se sitne čestice mogu naći u hrani. Dr Petrović objašnjava kako je ključ u kvaliteti i certificiranim materijalima, te savjetuje da se uvijek provjera porijeklo posuđa i certifikati o nemogućnosti oslobađanja štetnih supstanci.
Neki kućni kuhari su zbog zdravlja napravili potpuni prelazak na posuđe od nehrđajućeg čelika, gline ili livenog gvožđa. Nehrđajući čelik ne reaguje s hranom i veoma je izdržljiv, ali zahtijeva malo više pažnje pri čišćenju. Posuđe od gline, tradicionalno u mnogim kulturama, omogućava sporije i ravnomjernije kuhanje, a bez hemijskih premaza. Liveno gvožđe, iako teže za održavanje jer zahtijeva sezoniranje (tankog sloja ulja zbog zaštite od rđe), može biti izuzetno dugotrajno i bez ikakvih toksina.
- Važno je razumjeti i šta se dešava kada se posuđe ogrebe ili ošteti. Kod neljepljivih premaza, ogrebotine i sitne pukotine znače da je premaz narušen, a time se povećava površina koja može osloboditi čestice ili hemikalije u hranu. Doktorica Petrović naglašava da nema sigurnog nivoa hemikalija koje bismo trebali unositi svakodnevno, pa je prevencija najbolji oblik zaštite. Ako primijetite ogrebotine ili da se premaz jednostavno ljušti, njen savjet je jasan – takvo posuđe treba odmah zamijeniti.
Pored izbora materijala, način upotrebe i održavanja takođe značajno utiče na sigurnost. Visoke temperature bez prisustva masti mogu uzrokovati pregrijavanje i ubrzano trošenje premaza. Također, čišćenje oštrim spužvama ili metalnim četkama dodatno oštećuje površinu. Ljekari stoga preporučuju korištenje mekanih spužvi, izbjegavanje preniske ili prenagle temperature i pažljivo rukovanje svim kuhinjskim predmetima.
Mnogi korisnici interneta koji su prelazili na alternativno posuđe navode da su primijetili i druge benefite – od boljeg ukusa hrane, do manje iritacija želuca i osjećaja teže hrane poslije obroka. Iako su individualna iskustva uvijek subjektivna, dokazi o smanjenju potencijalno štetnih hemikalija u obroku su merljivi.
Zaključno, iako se može činiti da je bacanje posuđa u smeće preoštra mjera, u kontekstu zdravlja dugoročno to može biti razumna odluka. Biranje posuđa bez štetnih hemikalija, pravilna njega i svjesna upotreba mogu smanjiti izloženost organizma rizicima koje mnogi moderni premazi donose. Kao i kod mnogih drugih aspekata zdravog života, informiran izbor je temelj dobre prakse. Ključ je u razumijevanju da ono što koristimo svakodnevno u kuhinji može uticati na naše zdravlje više nego što mislimo, i da male promjene u odabiru posuđa mogu imati značajne benefite za naše tijelo tokom vremena.
