Postoji mnogo znakova koji ukazuju da se ljudski život bliži kraju, ali jedan od njih posebno uznemirava i medicinsko osoblje i članove porodice.
Radi se o zvuku koji mnogi opisuju kao “zlokoban” i “zastrašujući”, a u medicini je poznat pod nazivom “smrtni hropac” ili “death rattle”. To je neobičan, hrapav i ponekad piskutav zvuk koji nastaje kada osoba više nema snage da guta ili iskašljava sekret koji se nakuplja u grlu i disajnim putevima. Kada se taj zvuk pojavi, liječnici i medicinske sestre znaju da osobi obično preostaje manje od 24 sata života.
Iako sam po sebi ne izaziva bol, ovaj zvuk kod prisutnih izaziva duboku nelagodu. Najčešće se čuje kod teško bolesnih ili terminalnih pacijenata koji su u posljednjoj fazi života – bilo da je riječ o karcinomu, srčanoj insuficijenciji ili drugim teškim oboljenjima. Zvuk nastaje jer se u trenutku kada tijelo počne otkazivati, refleksi gutanja i kašljanja slabe, a disanje postaje nepravilno. Sluz, pljuvačka i tečnost iz pluća tada se nakupljaju i “grgolje” u disajnim putevima. Za voljene osobe koje su uz bolesnika, taj trenutak je izuzetno potresan, jer zvuk djeluje kao da se osoba muči za dah.
Medicinske sestre u hospicijima i na odjelima palijativne njege često objašnjavaju porodici da taj zvuk ne znači da osoba osjeća bol. Naprotiv, u tom stadiju svijest je obično smanjena, a osoba ne percipira okolinu u potpunosti. Ipak, za one koji slušaju, zvuk može djelovati traumatično jer je podsjetnik da je kraj blizu. Liječnici često koriste lijekove koji smanjuju lučenje sekreta, kako bi ublažili intenzitet tog zvuka i olakšali trenutke onima koji su prisutni.
Smrtni hropac može trajati nekoliko minuta, a ponekad i do nekoliko sati. U prosjeku, pojavljuje se između 12 i 24 sata prije smrti, iako postoje izuzeci. U nekim slučajevima, disanje postane tiše i sporije, sve dok potpuno ne prestane. U drugim, smrtni hropac se čuje do samog kraja. Stručnjaci ističu da nije riječ o “gušenju”, iako tako može zvučati, već o prirodnom procesu kojim tijelo završava svoj ciklus.
Porodicama se savjetuje da u tim trenucima budu mirne, da drže osobu za ruku i da joj govore umirujuće riječi, čak i ako djeluje da ih ne čuje. Posljednji sluh je često čulo koje nestaje najkasnije, pa mnogi vjeruju da bolesnik i dalje može osjetiti prisutnost najbližih. Mnogi koji su bili uz voljenu osobu u tim trenucima kažu da je iskustvo bilo istovremeno i strašno i sveto — trenutak kada shvatiš prolaznost života, ali i mir koji dolazi nakon bola.
Ljekari i medicinske sestre priznaju da, iako su navikli na smrt, zvuk “death rattlea” nikada ne postane nešto na što se čovjek potpuno navikne. “Čujete ga jednom i nikada ga ne zaboravite”, rekla je jedna medicinska sestra koja već godinama radi u palijativnoj njezi. “To je trenutak u kojem znaš da je kraj blizu, i iako znaš da osoba ne pati, srce se stegne svaki put.”
Ono što mnogi ne znaju jeste da se ovaj zvuk ne javlja kod svih. Neki ljudi umru mirno i tiho, bez ikakvih zvučnih znakova. Faktori koji utiču na njegovu pojavu uključuju količinu tečnosti u tijelu, položaj pacijenta i način disanja. Blago podizanje uzglavlja, okretanje na stranu ili pažljivo aspiriranje sekreta može pomoći da se ublaži buka.
Iako je zastrašujuće čuti da nekome “ostaje manje od 24 sata”, medicinski radnici podsjećaju da je riječ o prirodnom dijelu umiranja. Nema načina da se smrt potpuno ušutka ili sakrije – ona dolazi tiho, ponekad s tim hrapavim šumom, a ponekad bez ikakvog glasa. Ali u svakom slučaju, najvažnije je pružiti mir, ljubav i dostojanstvo onome koji odlazi. Jer, iako tijelo posustaje, ono što ljudi u tim trenucima najviše osjećaju jeste prisustvo i toplina voljenih koji su uz njih.
