Bake i djedovi dosljedno pružaju podršku svojim unucima i nastoje biti uz njih bez obzira na njihove postupke. Posljedično, tijekom života zadržavamo živa sjećanja na napore koje su uložili da nam donesu radost.
Dragi su mi živopisni trenuci mog djetinjstva, koji su bili prošarani naizgled svakodnevnim iskustvima koja, retrospektivno, prepoznajem kao značajna. Sa sedam godina počeo sam često posjećivati djeda. Njegovo prebivalište nije bila samo kuća; služio mi je kao utočište, prožet umirujućim melodijama i divnim mirisom napitka od grožđa koji je s ljubavlju pripremao. Svaki posjet započinjao je njegovim nježnim stiskom ruke, gestom prožetom toplinom i privrženošću koju je samo on imao sposobnost ponuditi. Izvan mog je shvaćanja da bih jednog dana razmišljao o tim trenucima s dubokom nostalgijom.
Za nas je sok od grožđa evoluirao više od pukog pića; postao je simbol jedinstvene povezanosti koju smo dijelili, prenoseći neartikuliranu poruku naklonosti i sigurnosti sa svakim gutljajem. Tijekom naših susreta rukama bi me nježno milovao po licu. Povremeno bi tiho zapjevao poznate melodije koje su budile draga sjećanja. Unatoč njegovim ograničenim verbalnim izrazima, svaki pogled koji je uputio prema meni – ono što sam ja doživljavala kao pogled – bio je prožet dubokom ljubavlju.
Kako sam sazrijevao i počeo ozbiljnije pristupati životu, mnogo godina kasnije naišao sam na uznemirujuću istinu. Moj djed je izgubio vid zbog nesreće u četrdeset i drugoj godini života, gubitak koji je nepovratno promijenio njegov život. Ovo me otkriće pogodilo snagom groma, promijenivši značaj svih naših zajedničkih trenutaka iz djetinjstva. Shvatio sam da njegove geste hvatanja moje ruke i nježnog dodirivanja lica nisu bili samo izrazi ljubavi i razigranosti, kao što sam nekoć vjerovao. Umjesto toga, predstavljali su njegove napore da me “vidi”.
Lišen pogleda na moj osmijeh, pokušao je oblikovati mentalnu sliku mog lica, nastojeći zadržati obrise mojih crta u svom sjećanju, nastojeći se povezati s mojom biti kroz svoje srce i svoje ruke. Njegov dodir poslužio je kao portal u moj svijet. Svaki put kad me nježno pomilovao po obrazu, živopisno je prikazao moj rast i postojanje. Iako me nije mogao vidjeti, osjetio je moju prisutnost mnogo dublje nego što sam ja tada shvaćao. Ta me spoznaja ispunila gorčinom i tugom; Žalio sam se što to nisam ranije prepoznao, jer me to moglo potaknuti da budem oprezniji, pružim više podrške ili cijenim trenutke koje smo proživjeli zajedno.
Međutim, djeca rijetko shvaćaju važnost takvih stvari sve dok život ne prenese svoje lekcije. Nakon ovog prosvjeda, moj djed je preminuo, ostavljajući za sobom duboku tišinu i osjećaj praznine koji plimi i teče poput plime, često praćen osjećajem krivnje. U svojim razmišljanjima o njemu danas ne vidim samo svog djeda, već čovjeka koji je, unatoč svojim nedostacima, pokazao izuzetnu snagu i ljubav. Nije ga njegova sljepoća spriječila da bude moj postojani oslonac i tihi heroj; naprotiv, ljubav koju je nudio bila je čista i bezuvjetna, čak i u nedostatku vida kojim bi opažao svijet oko sebe.
Prolazak vremena nije umanjio sjećanja; nego su postajali sve življi i cijenjeniji. Stalno ga se sjećam popraćen aromom soka od grožđa. Umirujući zvuk nježnog pjevušenja priziva slike njega kako sjedi u staroj stolici, suptilno klimajući glavom u skladu s ritmom. Dok milujem lice djeteta, prisjećam se iste mekoće i topline koju je on dao. Svojim životom i ljubavlju prenio je najdublju lekciju: da se mora paziti na male detalje – osmjehe, dodire i tišinu – koji odjekuju snažnije od riječi.
Pokazao mi je da prava ljubav opaža neviđeno. Dok danas promatram svoje dijete, čini se kao da utjecaj djedovih ruku nastavlja oblikovati moje postojanje, unatoč njegovoj odsutnosti; njihova snaga ostaje opipljiva. Svaki trenutak podijeljen s njim bio je dragocjen dar, onaj koji tada nisam u potpunosti cijenila, a sada duboko leži u meni. Zauvijek.
