Život Eve Ras već je bio težak, a gubitak njene kćerke ga je dodatno opteretio. Glumica Eva Ras stekla je slavu ulogama na filmu i televiziji, istražujući i slikarstvo, pri čemu je nedavno otkriveno da je ona lično stvorila slike koje su se pojavile u seriji “Srećni ljudi”. Ove slike, zajedno s likom Smiljke, odražavale su njenu duboku tugu jer se saznalo da je život Eve Ras potpuno klonuo pred snimanje serije zbog tragičnog gubitka njene ćerke Krune.„Nikada neću saznati detalje oko njene smrti. Nakon mjesec dana istrage, francuska policija mi je saopštila da je umrla prirodnom smrću. Do danas ne znam zašto i na koji način. Bez obzira na sve, ona je moja kćerka i zauvijek će ostati dio mene. Saznala sam o njoj samo onoliko koliko je željela da podijeli. Ministarstvo kulture je finansiralo prijenos njenog tijela iz Pariza u Beograd jer nisam imala dovoljno novca. Od tada nosim crninu, simbol trajne tuge, koju nisam skinula jer gubitak ne prolazi. Crnina me štiti od neželjenih komentara, jer ljudi obično budu obazriviji prema osobi u crnini“ – nedavno je izjavila glumica.
Jednom prilikom, glumica je na društvenim mrežama podijelila fotografiju svoje preminule kćerke, uz emotivne izraze u opisu.„Svakog dana majke izgovaraju blagoslove za svoju djecu, a moja draga kćeri, sada te blagosiljam u smrti. Biću uz tebe sve dok dišem, letjeti ćemo zajedno kroz beskraj. Nijedna sila neće moći da te izbaci iz mog srca. Tvoj talenat, duh i harizma su mogli dotaknuti nebo, ali sudbina je imala druge planove. Odabrala si pogrešno nebo i nesrećan put, zbog čega te danas sahranjujemo. Za tugu i bol nema vremenskog ograničenja; bol najviše boli kada suze presahnu. Želim umrijeti i da mi grob bude u tvojim očima“ – napisala je tada Eva.Prije nego što je izgubila kćerku, Eva je u istoj godini doživjela gubitke supruga, majke, a zatim i oca. Smrt supruga ju je posebno potresla jer je došla neočekivano.„Godine 1982. suprug mi je preminuo. Ispratio me je na voz za Budimpeštu, gdje sam išla snimati film, a po povratku kući, skinuo je kaput i izgubio život. Tog trenutka sam boravila kod Novog Sada, ne sluteći ništa, jer je vijest o njegovoj smrti stigla tek dva dana kasnije.
Sjećam se kako sam silazila stepenicama hotela Rojal prema lobiju. Bila sam odjevena u crno, gotovo kao da sam unaprijed znala. Odlučila sam prošetati gradom. Tada mi je reditelj filma prišao i rekao: “Automobil vas čeka. Jeste li spremni?” Mislio je da sam već čula tužne vijesti zbog moje crne odjeće. “Gdje idem?”, pitala sam, a on je odgovorio: “Vaš suprug je preminuo; vraćamo vas u Beograd.” Strašnu vijest saznala sam na najgori mogući način.“
