Supružnica Ace Pejovića, Biljana, oličenje je njegove najdublje naklonosti. Pevač Aco Pejović otvoreno je govorio o Biljaninim teškim zdravstvenim borbama tokom gostovanja u emisiji “Survivors” na K1. Aco i Biljana dugi niz godina dijele skladan brak i zajedno odgajaju tri kćerke.
Iako njihov put nije prošao bez izazova, jer je Biljana prije nekoliko godina trijumfovala nad ogromnom patnjom. „Biljana potiče iz prestižne profesorske loze, a ja sam tada bila zaposlena u kafani. Sudbina nas je spojila jedne noći i izazvala preobražaj u meni. Imala sam tada otprilike 20 godina. Putevi su nam se ponovo ukrstili u još jedan moj bar, a ona je zaigrano spomenula da joj je pozdravila prijateljica iz Podgorice.Iako je bila šala, te večeri mi je zarobila srce.Bila je na zadnjoj godini srednje škole, a izlazili smo tek sedam dana pre nego što sam odlučio da je zaprosim posle njene maturske. je ostao nepromijenjen tokom njihovih 27 godina braka, ističući uvjerenje da je prava suština braka zasnovana na putovanju razumijevanja i doživljavanja svih aspekata života osobe.
U događaju koji je pre osam godina promenio život, proslavljeni pevač se suočio sa mučnim iskušenjem kada je njegova supruga Biljana neočekivano primljena u bolnicu dok je on držao predavanje na fakultetu. Ovaj incident ju je gurnuo u bitku za opstanak. Aco Pejović, shrvan emocijama, slikovito je ispričao izazovan trenutak u svom životu kada je njegova supruga Biljana lelujala na ivici smrti. “Biljana je uvijek bila dobrog zdravlja, nikada nije imala nikakvih zdravstvenih problema. Bila je potpuno nesvjesna prisustva dvije kongenitalne aneurizme na očnim arterijama. Ove aneurizme liče na balone koji se razvijaju na krvnim sudovima. Tri dana se žalila na glavobolje, ali nije bilo naznaka ozbiljnijeg stanja.Tada se, tokom jednog kobnog predavanja u amfiteatru, iznenada srušila na očigled studenata, što je odmah požurilo u Urgentni centar. Sjećanje na taj trenutak, kada je ležala na stolu, zauvijek će mi se urezati u glavu. Bio je to prizor ispunjen užasom, svjedočenje kako se tijelo iznosi svakih trideset minuta u mračnim crnim vrećama. Čekanje je bilo mučno, a misli o doktoru koji je dostavio razorne vijesti ostajale su mi u mislima. U svom očaju, obratio sam se prijateljima doktorima koji su mi brzo pritekli u pomoć. Mlada i naizgled neiskusna doktorka uzela me je pod svoju brigu. U to vrijeme nisam znao za aneurizme, ali ne krivim je.
Objasnila je da bi, da je oklijevala, posljedice bile strašne, jer je hitna operacija bila ključna za njen opstanak. Kasnije sam saznao da samo jedna od hiljadu osoba preživi kada pukne aneurizma. U ponoć je stigao moj dragi prijatelj i lekar Zoran koji je brzo organizovao njeno prebacivanje na neurohirurgiju, gde je bila pod nadzorom dr Tasića. Danas sam mu zauvijek zahvalan, jer se prema meni odnosio kao prema bratu. Te večeri, u mraku, cela srpska industrija zabave okupila se oko mene, otkrivajući ko su mi pravi prijatelji pokazujući mi izliv ljubavi i poštovanja. Kolege kao što su Ceca, Brena, Boba, Zorica, Kemiš, Bekuta, Mrka, Žika Jakšić, Rak Marić, Luka, Tropik su mi ulile nemerljivu snagu. Činilo se da su svi iz estrade stigli do bolnice, ukupno 150 pojedinaca, od kojih je 70 posto bilo iz industrije zabave. Živo se sjećam kako su je pratili u operacionu salu i čak zvali moju djecu da se pozdrave s njom, jer je to mogao biti naš posljednji susret. Sama operacija je trajala iscrpljujućih šest i po sati, a na Urgentnom odjeljenju ostali smo do 7 sati ujutro.
Nakon operacije počela je nova bitka za Biljanin opstanak, a ja sam uložila sve napore da osiguram dobrobit majke. od naše troje djece, nadajući se još mnogo godina zajedno. Svjedočenje njoj u bolnici, s obrijanom glavom i vidljivim ranama, bilo je zaista uznemirujuće. Bili su to trenuci ispunjeni strahom, jer sam se vraćao kući i morao sam sve objašnjavati našoj djeci. Sjedio sam s njima, čvrsto ih zagrlio, uvjeravajući ih da ćemo biti dobro čak i da mama nije s nama. Borba je trajala mesecima. Svake noći, nakon što sam ugurao djecu u krevet, povlačio sam se u sobu i ispuštao krike, očajnički moleći je da ne umre i da me ne napusti. U tim trenucima sam otkrio dubine svoje snage, jer su djeca ta koja su mi bila potrebna. Tekst Cecine pesme “Živ čovek se na sve navikne,“ odjekivalo mi je neprestano u mislima, odražavajući očaj koji sam tada osjećao.
