Tokom 1990-ih, poznati pjevač Igor Todorović, široj javnosti poznatiji kao Doktor Igi, ne samo da je dominirao domaćom muzičkom scenom već je stekao i zavidan imetak. U iznenađujućem preokretu, na vrhuncu svoje slave, odlučio je da se udalji od reflektora i sada živi povučeno, daleko od budnih objektiva kamera.
Njegov život su obilježile tri ogromne tragedije: prerani gubitak voljenog brata, praćen srceparajućim odlaskom i majke i oca. Prije dvadeset godina doživio sam bolno iskustvo gubitka vlastitog brata. Bio je to razoran udarac koji me je duboko pogodio. U tim teškim trenucima najvažnije je bilo imati podršku drugih i ne biti izolovan. Ono što me je zaista spasilo je prisustvo mojih prijatelja, sa kojima sam se bavio aktivnostima poput igranja fudbala i kvalitetnog zajedničkog druženja.
- Kroz ove veze uspio sam pronaći način da savladam tugu i krenem naprijed u životu, kako je rekao. U mladosti od 30 godina, tragično je izgubio život, prkoseći našim očekivanjima o svom opstanku. Iako je maligna bolest, rijetko je da bude smrtonosna. Nadali smo se da će on to prebroditi. Nakon uvjeravanja doktora da će sve biti sređeno, otišao sam na skijanje, da bih se vratio na poražavajuću vijest da nije uspio.
- Nakon toga, moja majka i ja smo tražili odgovore od doktora, očajnički pokušavajući da shvatimo šta se dogodilo. Bilo je nedokučivo. Dok svjedočim sve učestalosti takvih tragedija danas, rastućem broju izgubljenih života, shvaćam da moje iskustvo nije jedinstveno. Te dvije godine koje su uslijedile bile su lišene mog pjevanja, odluka koju sada dovodim u pitanje.
Kada mi je pre deceniju preminula majka, a kasnije i otac, utehu sam pronašao u muzici, nastavivši sa svojim zanatom već sledećeg dana. Pevanje mi je i izvor života i izvor snage, otkrio je. Zatečen neočekivanim udarcem, našao sam se u stanju zbunjenosti. Iako sam svjestan da pjesma nije dobro prihvaćena od strane mnogih, ona je i dalje neophodna. Trenutno sam bez društva, prepuštena sam brizi o svom prostranom domu, organizaciji i čišćenju. Međutim, postoje trenuci kada podlegnem osjećaju očaja, izgovarajući riječi “Ne želim više život, žudim za smrću.” Srećom, ova prolazna misao brzo se rasprši jer prepoznajem da je to nezadovoljavajuće rješenje. Ovakva mišljenja su izražena u kolumni “I nama je teško” u programu “Premijer vikend specijal”. U razgovoru je usputno spomenuo svoju zaradu, ali je taj novac, nažalost, brzo protraćio.
Za mene lično, uprkos negativnim mišljenjima drugih, devedesete su bile nesumnjivo najnevjerovatnije godine. Bilo je to vrijeme mladosti, prosperiteta, avanture i obožavanja gdje god smo išli. Bili smo zaista veći od života, poput sjajnih zvijezda koje obasjavaju svijet. Živo se sećam prizora 40-50 devojaka koje su se nestrpljivo okupile ispred moje rezidencije, koje su sve tražile priliku da se fotografišu sa mnom. Uzbuđenje i ludnica oko nas bili su apsolutno uzbudljivi.
Imao sam sreću da posjedujem luksuznu jahtu, da ne spominjem dva ili tri impresivna automobila. Pobrinuo sam se da cijelom svom timu priuštim nezaboravna iskustva, poput skijanja i nezaboravnog odmora. Naknada koju sam dobijao za svoje nastupe iznosila je nevjerojatnih 40.000 maraka svakog mjeseca, što je zapanjujuća suma s obzirom da sam tada imao samo 25 godina”, prisjetio se doktor Iggy.
