Život poznatog bosanskohercegovačkog pevača Halida Bešlića drastično se promijenio 2009. godine kada je doživio tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je izgubio desno oko. Nakon nesreće, on je 24-dana bio u  u bolnici u Sarajevu. Ovaj tragični događaj poslužio je kao katalizator za značajnu transformaciju u životu pjevača, kako je on otvoreno priznao.

“Nesreća me je naterala da preispitam svoje postojanje. Sada vodim strukturiraniji život, sa novootkrivenim osećajem jasnoće… Ranije sam živeo kao da mi je brzinomer ispred očiju, koji je stalno pokazivao brzinu od 300 po Ipak, odlučio sam da odustanem od pića!

Razlika između pojedinca koji se opija nakon što popije samo tri piva i mene je prilično upečatljiva, jer mi je za dostizanje tog nivoa bilo potrebno nevjerovatnih 30 piva. Ipak, ta posebna faza mog postojanja čvrsto je ograničena na anale istorije. Stalno sam imao duboko poštovanje prema svetosti života. Ključno je priznati da ne snosim nikakvu krivicu za žalosni incident sa vozilom koji se dogodio.

Uprkos mojoj brzoj reakciji pri aktiviranju kočnica, žalosna posljedica se dogodila kada je moje vozilo uronilo u kanal.

Skoro kobni susret sa kanalom dogodio se uprkos mojoj skromnoj brzini od 40 milja na sat. Potencijalna opasnost u ovom scenariju bila je neosporna. Dogodilo se u ranim jutarnjim satima, otprilike u 4:30 ujutro, kada je umor počeo da vlada. Živo se sjećam kako sam držao cigaretu među usnama, nesvjesno je označio kao svoju posljednju.

Konačna pojava u tom sudbonosnom trenutku bio je udarac u moju glavu. Halid je, pozivajući se na brojne priče koje su tada kružile u medijima, izrazio želju da otkrije istinu. Mišljenja drugih za mene nemaju nikakvog značaja; Nikada nikome nisam uzrokovao nikakve neugodnosti zbog svoje nesposobnosti. Upravo zbog toga sam se potpuno suzdržao od vožnje i potpuno je napustio. Štaviše, pevač je otkrio da je imao značajno povećanje težine nakon nesreće, iako to nije omelo njegovu sposobnost da peva tokom nastupa.

Priznajući uz cerekanje, obožavana bh. pevačica je priznala: „Moram da priznam da imam višak kilograma, što je realnost koja me baš i ne veseli. dovela je do povećanja težine od preko 20 funti. To je bio popriličan potres za moje tijelo, ali iznenađujuće je imao blagotvoran utjecaj na moje vokalne vještine.

BONUS TEKST :

Iščekivanje je visilo u vazduhu dok su željni posetioci željno iščekivali početak spektakla. Velika sala pozorišta je zujala od uzbuđenja, njena atmosfera je bila ispunjena opipljivim osećajem očekivanja. Kako su se svjetla prigušila, prostor je obavio tiha tišina koju je prekidao samo tihi šapat i nježne melodije koje su označavale početak nastupa.

Sakrivajući zagonetno carstvo iza, zavjesa se spustila na pozornicu. Istovremeno, iza kulisa, izvođači i ekipa marljivo su se pripremali za svoje uloge, doživljavajući spoj uzbuđenja i strepnje koji neizostavno prati svaku produkciju.

U trenu je nad dvoranom zavladala tišina, dok su se svjetla gasila, a zavjesa se postepeno podizala, otkrivajući očaravajuću scenu koja je držala publiku u rukama. Okupani reflektorima, prvi izvođači su krasili scenu, spremni da otelotvore svoje likove.

S početkom predstave, pred gledaocima se otvorilo očaravajuće carstvo kreativnosti i čuda. Svojom elokvencijom, gestovima i iskrenim izrazima, glumci su udahnuli život likovima, predstavljajući zadivljujući narativ pun strasti, romantike i prepreka. Svaka scena je bila pomno osmišljena, svaka rečenica izvedena sa žarom i nepokolebljivom vjerom u uloge koje su utjelovili.

Kako je vrijeme odmicalo, gledaoci su bili oduševljeni očaravajućim carstvom pozorišta. Smijeh, suze i ushićenje neprimjetno su se ispreplitali, obavijajući publiku dok se priča odvijala pred njihovim očima. Svaki trenutak koji je prolazio postao je jedinstven susret, ostavljajući vječni utisak u dubini njihovih duša.

Kako se završni trenuci predstave odvijaju, gromoglasan aplauz odjekuje cijelim pozorištem, obavijajući prostor velikim uvažavanjem. Glumci, ponizni svojom izuzetnom posvećenošću i vještinom, ljubazno se vraćaju na scenu kako bi uživali u zasluženim priznanjima. U zajedničkom iskazu divljenja i zahvalnosti, publika ustaje sa svojih mjesta, odajući počast neizbrisivom iskustvu kojem su upravo svjedočili.
Kako pozorišni gledaoci postepeno napuštaju prostoriju i gledalište se ponovo osvjetljava, ostaje osjećaj zadovoljstva i radosti. Iako je predstava završena, sjećanja će zauvijek ostati u srcima onih koji su imali sreću da joj prisustvuju. Takva je moć pozorišta: ono ima sposobnost da nas preveze u oblasti koje nadilaze naše ovozemaljsko postojanje, rasplamsavajući inspiraciju, zabavu i duboku emocionalnu rezonancu.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here