Umijeće pričanja šala, nekoć važan oblik komunikacije, postupno je nestalo iz naših svakodnevnih razgovora. Nažalost, mnogi su pojedinci izgubili smisao za isporuku dobrih riječi. Međutim, ne bojte se! Danas vam predstavljamo divnu šalu koju možete podijeliti i uživati sa svojim dragim prijateljima.
Ne može se poreći široko rasprostranjena privlačnost šala, au vrijeme prije interneta i društvenih medija postojali su pojedinci koji su posjedovali beskrajnu rezervu šala, bez napora ih šireći drugima. Način na koji je vic interpretiran uvelike utječe na njegov ukupni učinak. U razgovoru između klijenta i njegovog pravnog zastupnika, fokus razgovora je oko klijentove želje za razvodom.
– Bori li se vaš suprug s ovisnošću o alkoholu? – Ne, potpuno se suzdržavaju od pijenja alkohola.
– A što je s drogom? Oni nemaju apsolutno nikakvu bliskost ili povezanost s nedopuštenim supstancama. Imaju li skromne zarade? – Apsolutno ne, oni primaju izdašnu plaću od dvije tisuće eura. – Ne poštuju li vas? – Nipošto, takve im misli ne padaju na pamet! Zanemaruje li dobrobit djece? Naprotiv, marljivo se brine za njihovu dobrobit i ispunjava njihove potrebe s nepokolebljivom predanošću. Sumnjate li u njegovu lojalnost? Budite uvjereni, ja s potpunom sigurnošću jamčim da nikada nije iznevjerio moje povjerenje; njegova etička načela nisu u skladu s takvim ponašanjem. Ne bavi li se kućanskim poslovima? – Apsolutno ne. Preuzima mnoštvo odgovornosti.
– Dakle, draga moja gospođo, što bi uopće mogao biti uzrok ovog rastanka? – Unatoč njegovim velikim pokušajima, i dalje se nazire izraz lica! Temeljni cilj šale usredotočen je na njezinu sposobnost izazivanja smijeha među određenim gledateljima, što se postiže predstavljanjem zadivljujuće i zabavne priče.
Unutar bosanskohercegovačke komedije postoji ogromna zbirka viceva koji prikazuju voljene pojedince kao što su Mujo, Suljo, Fata, Huso i Haso. Cijenjene priče “Muja i Sulja” učvrstile su svoje mjesto kao cijenjena komponenta bosanske komediografske povijesti, služeći kao bitan element njene kulturne ostavštine. Ovi pametni narativi dobili su široko priznanje, prevazilazeći okvire Bosne i Hercegovine i odjekujući širom regije Balkana. Ove sažete i zabavne anegdote, poznate kao vicevi, aforizmi i citati, stručno su osmišljene da izmame smijeh svojim neočekivanim i nekonvencionalnim razrješenjima. Platon, cijenjen kao izvorni filozof humora, gledao je na humor kao na spoj užitka i neugode.
Iako postoje bezvremenske šale i pametne opaske koje se prenose kroz generacije, nove se i dalje pojavljuju, pokrivajući široku lepezu tema. Na području Balkana pojedini virtualni likovi poput Muje, Hase, Ivice, Perice, plavuša i pojedinaca raznih nacionalnosti postali su stalnica u šalama i duhovitim opaskama.
Ključno je priznati da se ti prikazi ne bi trebali shvatiti kao točni prikazi stvarnosti, budući da su se tijekom vremena razvili i prilagodili. Široko rasprostranjeno priznanje i obožavanje Muje i Hase, koje su Milan Pavlović i Enes Bešlagić maestralno prikazali u komičnim skečevima, odigrali su značajnu ulogu u njihovom usponu među zvijezde. Iako se šale o plavušama mogu činiti bezopasnima i brojnima, one nose bogatu povijesnu pozadinu i nijansirane složenosti koje nadilaze površne pretpostavke.
Kao posljedica toga, postojalo je razdoblje kada su te šale bile usmjerene na mete koje nisu bile osobe svijetle kose. Istraživači su zapravo proveli studije kako bi procijenili točnost stereotipa o inteligenciji povezanih s plavušama zbog duboko ukorijenjene društvene percepcije koja ih okružuje. Nalazi studije koju je provelo Sveučilište Ohio State pokazuju da plavuše imaju prosječni IQ od 103,2, što je malo više od rezultata brineta od 102,7 i crvenokosih od 101,2. S druge strane, crnke su pokazale najmanje povišen prosječni IQ od 100,5.
Od iznimne je važnosti priznati da su se, čak i uz ova otkrića, komičari suzdržali od ishitrenog generiranja racionalizacija kako bi produžili negativne stereotipe o plavušama, te nisu započeli smišljati šale usmjerene na inteligenciju crnih žena. Suprotno uvriježenom mišljenju, trajna fascinacija tragičnom privlačnošću Marilyn Monroe i pojačanim crtama lica Pamele Anderson možda nije jedino podrijetlo stereotipa o “glupoj plavuši”. Iznenađujuće, ova etiketa ima bogatu povijesnu pozadinu koja seže daleko u prošlost.
Čak iu davnim vremenima, žene sa svijetlom kosom nailazile su na prepreke i pokušavale posvijetliti svoje pramenove prirodnim sredstvima, samo da bi naišle na ismijavanje i prezir. Postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da je privlačnost plave kose povezana s njezinom vezom s čistoćom i neokaljanom nevinošću, osobinama koje se obično povezuju s djecom. Ovo postavlja pitanje postoji li predrasuda prema osobama sa svijetlom kosom.
