Vuk Karadžić se 1814. godine, nastanivši se u radničkom naselju Bečka Landstrasa, našao da nije u stanju da odoli čarima Ane Kraus koja je bila gazdaričina kći. Mladalački reformator srpskog jezika u svojoj 27. godini zaljubio se u Anu. Uprkos brojnim molbama koje su ga pozivale da se ne oženi strankom, njihova ljubav je nesmetano cvetala.
Prvobitno pismo, koje je datirano 1814. godine, pokrenulo je razmjenu pisama koja će biti objavljena u budućnosti, bacajući svjetlo na zamršenost veze između ovih osoba. Već prvo pitanje: “Dragi moj! Zar ne bi poželio da mi pripadaš?” konačno je naišao na odgovor, zapečativši njihov sindikat nakon četiri godine čekanja. Kći austrijskog trgovca Ana Marija Kraus Karadžić (1798-1876) stupila je u brak sa Vukom 1818. u bečkoj katoličkoj crkvi Svetog Roka. Jernej Kopitar, istaknuti slovenački lingvista i Vukov najbliži saradnik, bio je mladoženjin kum. Međutim, svadba je naišla na neodobravanje u Vukovom rodnom kraju. U tekstu o Ani Kraus, muzejska savetnica Eliana Gavrilović prepričava reči Lukijana Mušickog Vuku, navodeći da, iako se Švabe mogu ljubiti, samo Srpkinje imaju potencijal da sklope trajnu, blaženu bračnu vezu.
Trinaestoro dece je rodila žena koja je, u očima mnogih, bila nedostojna da se uda za srpskog lika kao što je Vuk Karadžić. Tragično, samo dvoje ove djece, Mina i Dimitrije, nadživjeli su svoju majku. Prema dogovoru koji je par napravio, sva muška djeca krštena su u pravoslavnoj crkvi, dok su ženska djeca krštena u katoličkoj crkvi. Uprkos dubokoj naklonosti prema čoveku koji je značajno uticao na srpski jezik, ona nije imala želju da nastane u njegovoj domovini. Najbliže Zemunu je bila 1829. godine, kada je bio u sastavu Austrougarske. “Vaša ljubav prema domovini je oduvijek bila ogromna, a ja volim vašu domovinu jer vas volim. Međutim, morate shvatiti da ja tu ne mogu živjeti, pogotovo s obzirom na sadašnje prilike.
Jezik, običaji, navike i vjera ljudi svi su različiti… Moje srce neće naći mira dok me ne uvjerite da me nećete odvesti u Tursku, čak i ako to znači da bih i tamo postala princeza. Radije bih ostala ovdje, čak i da sam među poslednje žene“, piše Ana u jednom od svojih pisama. Godine 1858. Ana je stigla u Beograd da prisustvuje venčanju ćerke Mine i Alekse Vukomanovića. Nakon toga, preselila se krajem 1859. i posvetila narednu godinu da bude sa svojom kćerkom, koja je u to vrijeme ostala udovica. Tokom Vukovog odsustva, većinu vremena provodila je sa decom, pronalazeći utehu i otpor kroz ljubav i porodicu. Kao izvor podrške ćerki, uspela je da prevaziđe kockarske dugove svog sina Dimitrija, koji su zadirali i u značajan deo nasleđa koji joj je Vukov testament ostavio.
