Negdje 1988. godine, u blizini tromeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, grupa lovaca došla je do izuzetnog otkrića. Naišli su na dječaka usred čopora vukova. Ovaj dječak, koji je djelovao kao mršav i prekriven ranama, zapanjujuće se ponašao poput vuka, kretao se na sve četiri i pokazivao životinjske crte. Unatoč svom vučjem ponašanju, posjedovao je fizički oblik čovjeka, iako plavkaste nijanse.
Poreklo i motivi davanja imena Haris Pućarica ostaju misterija. Međutim, ovo ime je postalo sinonim za njegov vjerski i nacionalni identitet, što je bila opasna okolnost s obzirom na nadolazeći rat. Događaji koji su se odvijali bili su izvan kontrole dječaka koji je vidio vuka kao figuru autoriteta, dok je čovjek ostao neprobojan za njegov utjecaj. Pošto je bio siroče bez poznatog porekla, bio je dete bez smeštaja, što je dovelo do njegovog preseljenja u beogradski centar za brigu o deci i adolescentima. Haris će tamo boraviti do 1992. godine, jer niko nije znao kako da se nosi sa njegovim jedinstvenim okolnostima. Izvor njegovog postojanja ostao je obavijen enigmom, što je dovelo do nagađanja da je dijete besciljno ušlo u dubinu šume, ostavljajući roditelje da se boje najgoreg, možda vjerujući da je postalo plijen divljih stvorenja. Takođe je moguće da je on bio proizvod prikrivene romanse, neželjenog potomstva koje je mlada majka napustila usred drveća. Čak i sada, odgovor na ovo dugotrajno pitanje nam izmiče.
Dragan Rolović, vaspitač u domu za nezbrinutu djecu, primio je Harisa u svoju brigu i ubrzo primijetio izrazitu promjenu u ponašanju dječaka. Dragan se priseća prvobitnog ogromnog iskustva okruženja novim i nepoznatim, sa mnoštvom dece, ogromnom zgradom i stalnim uputstvima i demonstracijama. U početku se trudio da pronađe odmor, odlučujući da spava na nekonvencionalnim mestima kao što su stolice, ispod stolova, pa čak i na stolovima u dnevnoj sobi. Međutim, vremenom se postepeno prilagođavao i stekao sposobnost da udobno spava u krevetu. Prvi susret s televizijom bio je spoj tragedije i komedije. Svjedoci njegovog silnog straha, pribjegli smo tome da ga izvučemo ispod kreveta kraj njegovih nogu. Postalo je očigledno da mu nedostaje bilo kakva higijenska praksa. Svrha slavine bila mu je stran koncept, što je rezultiralo izazovnim poduhvatom da ga se edukuje o njenoj upotrebi, zajedno sa zadacima kupanja i šišanja noktiju. Ispoljio je otpor prema ovim aktivnostima, iako privremeni.
Rolović se prisjeća svojih sjećanja na Harrisa, ističući njegovu snažnu privrženost svojim stvarima. Haris je imao naviku da čuva sve, čak i do četkice za zube. Posebno je bio fasciniran klikerima i psima. Rolović se živo sjeća jednog događaja kada je rotvajler ušao u njihovo dvorište i natjerao djecu da pobjegnu u strahu. Međutim, Haris je mirno prišao psu, razgovarao s njim i nježno ga za ogrlicu odveo do Rolovićeve kancelarije. Prizor psa koji mirno stoji pored Harisa ostavio je trajni utisak na Rolovića. Pred nama je stajala velika figura, procjenjuje se da ima oko 10 godina, iako je moguće da je bio bliže 12. Nisam mogao a da me ne pogodi dužina njegovih ruku, detalj koji mi je ostao u sjećanju. Kosa mu je bila u nijansi između plave i svijetlosmeđe, a njegove prodorne plave oči bile su u kontrastu s njegovom blijedom, svijetlom kožom. Po njegovom dolasku postalo je očigledno da boluje od hroničnog sinusitisa, jer mu je nos stalno mučio curenje iz nosa. Rolović ističe izrazit hod koji je bio sinonim za Harrisa, opisujući ga kao pomalo nespretan, uprkos tome što je sam Harris fizički neoštećen. Haris je patio od lošeg zdravlja, pothranjenosti, a po tijelu je imao razne posjekotine i ozljede. Osim toga, imao je poteškoća s verbalnom komunikacijom i nailazio je na poteškoće u hodanju. Kasnije se ispostavilo da mu je nedostajala sposobnost da pravilno hoda u cipelama, ali je tu vještinu na kraju stekao učenjem, navodi Rolović. Bilo mi je evidentno da je shvatio većinu informacija koje sam mu prenio. Ovo je ukazivalo da je dijete imalo prethodne interakcije sa pojedincima i posedovalo sposobnost verbalne komunikacije. Ostala djeca su imala ključnu ulogu u olakšavanju njegovog brzog usvajanja jezika.
Njihova posvećenost i neočekivani uspjeh u uspostavljanju čvrste veze sa Harisom, kao i uloga u njegovom čuvanju i obrazovanju, ispunjava Dragana neizmjernim ponosom. Uprkos tome što je bio okružen djecom, nikada se nije upuštao u sukobe niti ih provocirao. Stvorio je duboku vezu sa svojim najboljim prijateljem Žiletom, koji je bio poznat po svojoj snazi i inteligenciji. Ovo prijateljstvo je bilo iznenađenje, jer je Žilet bio tipično manipulativan i svadljiv. Žilet je preuzeo ulogu njegovatelja, podučavajući Harisa osnovnim vještinama kao što su držanje olovke, pisanje, pranje zuba i kupanje. Njihova veza bila je toliko jaka da se Haris silno mučio kada je Žilet napustio dom, ostavljajući ga bez ikoga tako bliskog kao njegov dragi prijatelj.
Nakon što je otkriven 1992., Haris je na kraju vraćen na svoju prvobitnu lokaciju. Usred haosa sukoba, obučen je u vojničku odjeću i poslat u gustu divljinu. Sa nepunih 17 godina, otišao je i više se nije vratio. Postoje izvještaji koji sugeriraju da je njegova smrt bila posljedica zalutalog projektila, iako je sasvim moguće da se jednostavno vratio do svog mjesta stanovanja. U suštini, prekinuo je svaku komunikaciju sa drugima i nikada ga niko nije tražio. Film Vuka Ršumovića “Ničije dijete” inspiriran je stvarnim iskustvima Harisa Pućarice.
