U najnovijoj epizodi podkasta “Nije sve tako crno” Kurira, Jovana Matić Đokić, autorka i voditeljka, predstavila je sedmi deo. U ovoj epizodi učestvovala je novinarka Ljiljana Stanišić, koja je otvorila svoja lična iskustva, uključujući detinjstvo, odrastanje, porodični život i rane profesionalne poduhvate. Stanišićka je godinama bila sinonim za tjeskobu i nelagodu kako za estradu, tako i za brojne političare i javne ličnosti koji su se našli upleteni u njene narative.

 

 

 

 

 

 

 

Od samog početka, etablirala se kao cijenjena novinarka, posjedujući neusporedivu sposobnost da uoči i shvati ono što drugi često zanemaruju. Ljiljana je u intervjuu za Kurir ispričala brojne priče o svojim susretima sa istaknutim ličnostima ovdašnje celebrity scene, uticajnim pojedincima, pa čak i pripadnicima kriminalnog podzemlja, sa kojima se ukrštala tokom svoje duge karijere. Ljiljana se udubljivala u svoje odrastanje, osvrćući se na svoje detinjstvo i nepokolebljivu rešenost da podrži svoje roditelje tokom perioda izazova za njihovu porodicu. Bavljenje raznim oblicima posla, kao što su ulična prodaja, brza hrana i prodaja robe građanima, je hvale vredno zanimanje. U tom periodu suočio sam se sa značajnim izazovima zbog ograničenih mogućnosti prihoda. Zaposlio sam se u podzemnom prolazu na Zelenom vencu, sarađujući sa osobama odgovornim za transport kartonskih kutija. Prodavao sam predmete poput bankovnih torbi i odjeće, s ciljem da izdržavam svoje roditelje i doprinesem našoj finansijskoj situaciji. Moj otac, koji je neumorno radio i kao mesar i kao poštar, inspirisao me je na akciju. Kako sam bila djevojka u osmom razredu, htjela sam im pomoći na bilo koji način.

 

 

 

 

 

 

To je bilo i vrijeme bombardovanja, koje je dodatno pojačalo naše borbe. Kroz suzne prisećanja Ljiljana je ispričala: „Na selu sam prodavala kozmetiku majkama svojih drugarica. A kada sam stigla u grad, radila sam u podzemnom prolazu na ulici, pored jednog izuzetnog i časnog čoveka koji je držao posebnu mesto u mom srcu. Pružao je neprocenjivu podršku u tom periodu.Iako je dnevnica bila skromnih 800 dinara, živo se sećam jednostavnih ali zasitnih obroka koje smo imali, od džema, hleba, margarina i mleka.

 

 

 

 

 

Zbog čestih bombardovanja , posao nije bio dostupan svaki dan i u to vrijeme sam se usrdno molio za božansku intervenciju. Na kraju sam uspio osigurati posao u restoranu brze hrane, gdje sam primao i noćne smjene koje su nudile dodatnu naknadu. zbog mog zahtjevnog rasporeda često sam drijemao u autobusu, što je rezultiralo višestrukim petljama oko rute.Iako sam školu završavao oko sedam uveče, marljivo sam pohađao treću smjenu, koja je trajala do četiri ujutro, a da nikada nisam kasno.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here