U pravoslavnom kalendaru 9. mart ima značaj kao dan za parastos i obilazak groblja. Vrijeme je za odavanje počasti i sjećanja na naše najmilije, paljenjem svijeća za odavanje počasti dušama preminulih. Ovaj dan je prožet raznim običajima i tradicijama u koje ćemo se danas pozabaviti.

 

 

 

 

 

 

Za Srpsku pravoslavnu crkvu i njene pristalice zimski parastos ima veliki značaj. Ova posebna prilika, koja se obilježava u subotu, 9. marta, služi kao svečana počast preminulima. U sklopu ove komemoracije pojedinci odaju počast obilaskom groblja ili crkava, gdje pale svijeće u čast preminulih. U pojedinim ruralnim područjima naše zemlje postoje trajni običaji koji se strancima mogu učiniti svojstvenim. Česta je pojava da ljudi na groblje donose raznovrsnu hranu, od ukusnih slatkiša, peciva i poslastica do slanih jela od mesa, živine, punjenih paprika i asortimana voća i povrća. Ovaj velikodušni gest upotpunjen je raznim pićima, uključujući i gazirane i negazirane sokove, kao i alkoholna pića. Nadalje, ako je pokojnik volio kafu, običaj je da ponese šoljicu ovog voljenog napitka i s poštovanjem je stavi pored svog nadgrobnog spomenika. U selu koje se nalazi na jugoistoku Srbije postoji nepokolebljiva posvećenost očuvanju ove dugogodišnje tradicije, zbog čega se pripreme počinju nedelju dana unapred. U početku, pojedinci posjećuju groblje preminule voljene osobe kako bi to uredili i organizirali u skladu s tim. Na dan sahrane, cijelo selo se sastaje oko osam ili devet sati, izazivajući prijateljsko rivalstvo među prisutnima dok se bore da predstave najizvrsnije ponude hrane u čast pokojnika. Izbor jela obuhvata kako domaće kreacije, tako i artikle iz trgovine.

 

 

 

 

 

 

 

Unutar zajednice postoji i praksa razmjene hrane, kako kaže jedna mještanka: „Pojedini pojedinci mogu osjećati neodlučno konzumiranje hrane koja je donesena na groblje, dok drugi daju sve od sebe pripremajući kompletan obrok i trošeći do tri sata na mezaru, momentalno se gubeći u trenutku i zaboravljajući na pokojnike.Na grob se pedantno postavlja stolnjak, uz njega pribor za jelo i čaša posebno namijenjena pokojnicima.Sve što se donese u mezar slaže se na njihov tanjir, uključujući sok, vino, pa čak i kafu koja je možda slučajno prolivena.Na kraju, grob je ukrašen tragom crnog vina, koji služi kao simboličan znak. Prema njenim uputama, imperativ je da hrana ostane netaknuta sve dok ne dođe svećenik da obavi ritualno spaljivanje. Sveštenik prima novčane prinose, a svaki pojedinac daje doprinos na osnovu svojih sredstava. Nakon toga, sveštenik priziva ime pokojnika i prelazi na kađenje groba. Kada se ritual završi, upuštamo se u razmjenu hrane među našim najbližim drugovima prije nego što prikupimo svoje stvari i vratimo se kući. Mnogi posjetioci iskazuju poštovanje prema pokojniku donoseći cvijeće na grobno mjesto. Unatoč tome što su neki sveštenici izrazili uvjerenje da je ova praksa nepotrebna i da nije u skladu sa pravoslavnim principima, ova dugogodišnja tradicija se i dalje održava. Vrijedi napomenuti da slični običaji postoje u različitim regijama. U skladu sa tim, Srpska pravoslavna crkva i njeni sledbenici će u subotu, 9. marta, obeležiti Veliki zimski spomendan. Obilježavanje ovog značajnog događaja djeluje kao zajedničko sjećanje za one koji više nisu s nama. Tradicija je da se u to vrijeme posjećuju groblja ili bogomolje i pali svijeće u znak sjećanja na njih.

 

 

 

 

 

Crkva određuje određene datume za sjećanje tijekom cijele godine, ukupno četiri prilike. U zimskom periodu dženaza se obavlja u subotu prije Mesnice. Slično, tokom ljeta održava se misa zadušnica u subotu uoči Dušnog dana. Za Mihovila, parastosi se održavaju u subotu prije samog dana, a za Mitrovdan, jesenji parastosi služe se prethodne subote. Na Dan zadušnica, pojedinci se okupljaju u crkvi da učestvuju u Svetoj Liturgiji, nakon čega slijedi parastos na kojem sveštenik prelije žito vinom. Nakon bogosluženja, prisutni nastavljaju ka grobovima pokojnika. Na grobovima se pale svijeće, a svećenik obavlja kratku ceremoniju uz korištenje tamjana. Tradicija nošenja kuvanog žita i na groblje i u crkvu služi kao dirljiv podsetnik na Hristovo učenje. Naglasio je da žito može donijeti plod samo svojom žrtvom i da se ta žrtva ne dešava u tami, već na blistavoj svjetlosti sunca. Kada svećenik sipa crveno vino na žito, to simbolizira bezgranično milosrđe Božje, sposobno da izliječi rane uzrokovane grijehom. Nadalje, prisustvo svijeće tokom ovih zadušnica predstavlja rasvjetljujuću Kristovu svjetlost, stalni podsjetnik na to kako On donosi prosvjetljenje dušama preminulih. Ove svete liturgije se održavaju četiri puta godišnje, uvijek u subotu. Prilikom pohađanja ovih službi uobičajeno je ponijeti sljedeće stvari: U čast onih koji su preminuli, uobičajena praksa uključuje pripremu žitarica, nuđenje crnog vina i paljenje male svijeće pored žitarica.

 

 

 

 

 

 

 

Alternativno, možete se odlučiti za paljenje pojedinačnih svijeća za svaku dragu uspomenu ili odabrati jednu, veću svijeću kao počast svima. Tradicija je da se napravi spisak imena preminulih najmilijih i da se da novčana donacija, pri čemu svaka osoba daje doprinos u skladu sa svojim mogućnostima. U okviru carstva Nebeskog, žito utjelovljuje ne samo fizičku posudu ljudskog tijela već i vječnu suštinu duše. Grimizni eliksir od crnog vina, manifestacija bezgraničnog Božjeg milosrđa, posjeduje sposobnost da popravi nevolje nanesene prijestupima. Osvjetljavajući svijet poput blistavog svjetionika, svijeća stoji kao simbol božanske svjetlosti koja izvire od Krista, koji je objavio: „Ja sam prosvjetitelj cijelog svijeta“. Nakon vjerskog obreda, u crkvi se održava posebna priredba u čast i sjećanje na pokojnike. Po završetku komemoracije nastavljamo do groblja. Po želji se sa sveštenstvom može dogovoriti da se održi parastos i prinese kađenje na grobu. Ukoliko posjet groblju nije izvodljiv zbog udaljenosti, uvijek ste dobrodošli da prisustvujete komemoraciji u crkvi.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here