Dana 2. oktobra 2017. godine, u popodnevnim satima, prestao je ritam vibrantnog duha proslavljene švercerice Azre Kolaković, zvane Dona Ares. Iako je prerano otišla sa nepunih 40 godina, ostavila je neizbrisiv trag, ne samo u oblasti muzike. Njena uporna borba protiv strašne i teške bolesti poslužila je kao svjetionik nade i inspiracije za pojedince koji se suočavaju sa sličnim okolnostima.
Tokom svog trogodišnjeg lečenja, neustrašivo je prenosila svoja iskustva sa nepokolebljivom transparentnošću. Koncept “nemogućeg” nije imao moć nad njom jer je postala stub snage za svoje najmilije, čvrsto držeći vjeru u svjetliju budućnost svakim danom. Istovremeno, ona se bez izvinjenja suočila sa grubom stvarnošću koja je pratila njenu dijagnozu raka.
Dona je jednom posebnom prilikom izjavila: „Još sam u dobrom stanju! To je podnošljivo, iako već mogu uočiti i uočiti postepeno smanjenje svog postojanja na kraju.
Uprkos najizazovnijim okolnostima, ostala je nepokolebljiva i nastavila da se druži sa svojim brojnim obožavaocima. Samo pet dana pre smrti, podelila je još jednu fotografiju na svom Instagram nalogu. Slika ju je prikazivala u najboljim godinama, prije nego što je zavladala razorna bolest, zračeći svojom najvećom ljepotom. Uz sliku je bila poruka od srca: “Voli vas vaša voljena Dona Ares.”
Donina majka, Ajka, ispričala je ogromnu snagu koju je pokazala njena kćerka dok je nosila svaki teret. Iako je imala samo jedan dan, Dona bi ustala i krenula u akciju, izlivajući svoje misli na papir. U poslednjih šest meseci koji su prethodili njenoj smrti, hrabro se suočila sa svojim unutrašnjim demonima, oslobađajući sve što ju je mučilo. Ajka je, zauzvrat, prigrlila bol svoje kćeri, pružajući joj utjehu i olakšavajući joj teret.
Čitav region je pao u stanje tihe tišine nakon smrti Done Ares. Neočekivanost njenog odlaska bila je nezamisliva, jer je njena nepokolebljiva vitalnost trajala do njenog poslednjeg daha. U prisustvu bolesne osobe, suzdržavam se od prolivanja suza jer nije plakala. Danas više ne skrivam suze; umjesto toga, maskiram ih veselim licem. Dona me je, tokom svog vremena na ovoj zemlji, savjetovala da ne pokazujem svoje emocije otvoreno. Međutim, prihvatio sam da nikada neću u potpunosti izliječiti; moje postojanje je kombinacija tuge i svakodnevnih iskustava.
Riječi koje joj je uputila njena pokojna kćerka služe joj kao glavno svjetlo vodilja.
U potrazi za pomoći, obratila sam se bliskom prijatelju koji je slučajno pedijatar. Nakon što sam izdržao period intenzivne tuge koji je trajao 2 do 3 godine, savjetovao me je da prigrlim pozitivna sjećanja i živim svoj život. Uspomene ponekad prolaze bez nanošenja štete, ali ponekad me probodu kao oštra oštrica. Međutim, vodim se saznanjem da moj dragi prijatelj nikada ne bi želio da besciljno lutam. Ovo mi služi kao svjetlo vodilja, podsjetnik na njenu snagu i otpornost, kako Ajka dijeli.
Dok se mirila sa svojom nadolazećom smrću i nesposobnošću da nastavi, dala je vrijednu lekciju onima od nas koji ćemo nastaviti u njenom odsustvu, proglašavajući: “Morate pokazati snagu do samog kraja, boreći se svaki dan od samog početka početi.” Naravno, trudimo se da ispoštujemo njen zahtjev.
Posljednjih šest mjeseci, pjevačica je vrijeme provela sa svojom majkom, i cijele dane su zajendo provodile .Pominje česte posete koje je primala, a prijatelji i kolege su joj stalno navraćali. Međutim, nakon tragičnog gubitka ćerke, Ika je bila preplavljena zagušljivom atmosferom svog rodnog grada.
Našla sam se u situaciji da sam morala da se preselim, pošto su trenutne okolnosti bile nepodnošljive. Međutim, ova promjena scenografije se pokazala kao spasonosna za mene. Odlučio sam da odem u Švicarsku i tamo sam boravio dvije i po godine. Iskustvo je donijelo nova poznanstva, prilike za lagane šetnje, spokojne parkove, očaravajuće šume i osjećaj mira. Osim toga, imao sam priliku istražiti razne gradove, što je doprinijelo terapeutskoj prirodi mog putovanja. Važno je napomenuti da je to bio samo jedan aspekt takozvane “terapije”, jer sam spolja izgledao kao normalan, ali sam se iznutra borio sa “podvojenom” ličnošću. Pjevačičina majka iskreno priznaje paradoks izgleda normalnog, a da istinski ne oličava osjećaj normalnosti.
