Uvaženi harmonikaš Mirko Kodić doživio je neopisivu tragediju – srceparajući odlazak svog dragog sina. Brojne teorije o uzroku smrti kružile su u medijima, ali je tek sada Mirko lično otkrio detalje. U zapanjujućem preokretu, Aleksandar Kodić je tragično preminuo u snu kobne subote, u okviru stana koji se nalazi na beogradskoj Karaburmi.
Muzičar je tek nedavno skupio snagu da se otvoreno pozabavi ovim pitanjem pred kamerama „Premijera. Moja harmonika je postala moj jedini izvor utjehe i spasa. Zahtijeva moju potpunu posvećenost, ali je još nisam svirao do dubine duše. Nedavno sam dobio poziv da nastupim na Kolarcu, samo četrdesetak dana nakon nekog događaja. Nesiguran, tražio sam savjet od njegove majke, koja je insistirala da moram prisustvovati, jer je njegova srodna duša još uvijek tu i bila bi razočarana ako ne dođem. Nevoljno sam izašao na binu i dočekao me ogroman talas aplauza, za razliku od bilo čega što sam ikada ranije doživeo.
Kako se moj nastup bližio kraju, cela publika na Kolarcu je ustala sa svojih mesta, što je gest ogromnog poštovanja i mene i mog sina Aleksandra. Večno sam zahvalan beogradskoj publici na tako izuzetnom ispoljavanju poštovanja. Sljedećeg jutra, moj prijatelj je stigao da mi pomogne oko pomicanja cigli dok smo nastavili naš građevinski projekat. Odjednom je zazvonio telefon. Bio je to Matija, moj kum, u potrazi za Silvijom, mojom sadašnjom ženom… Silvija je bila neposredna primateljica telefona, jer sam ga ja bez oklevanja predala. Osjećaj nelagode natjerao nas je da hitno krenemo na Karaburmu. Iskoristivši priliku prilikom našeg odlaska, pokušao sam da se raspitam o uzroku njene nevolje. Međutim, ostala je zatvorena i nije htjela otkriti bilo kakve informacije. Melanholični prizvuk u glasu harmoničara bio je očigledan dok je izgovorio ove reči. Mirko je nastavio da prepričava najizazovniju situaciju s kojom se ikada suočio. Ušavši kroz vrata kuće moje bivše supruge Jasne, suočio sam se sa realnošću koju nikada nisam mogao da predvidim.
Po ulasku u sobu, ugledao sam ga kako nepomično leži. Odbijajući da prihvatim njegov odlazak, obasipala sam ga poljupcima, očajnički se nadajući i najmanjem znaku života. Ipak, sve što sam osetio je jeziv dodir beživotnosti. Na kraju sam, teška srca, nevoljko izašao iz sobe, konačno pomirivši se s ogromnom veličinom onoga što se dogodilo. Obuzet neopisivom tugom, još uvijek se borim da u potpunosti shvatim stvarnost njegovog odsustva. Tokom naših večernjih razgovora koristim priliku da zapalim cigaretu i sebi i svom saputniku. Kako dođe jutro, marljivo pripremam kafu za nas dvoje. Naš dom krasi njegova fotografija koja bilježi trenutak u kojem mu lice krasi poluosmijeh. Često razmišljam zašto zadržava tako miran izraz lica uprkos tome što ga je progutala pustoš. Ovaj poluosmijeh djeluje kao izvor otpornosti, služeći kao stalni podsjetnik na plemenitu osobu koju smo tragično izgubili.
Kretanje naprijed je imperativ zadatak, ali prihvatanje težine ovog dubokog gubitka čini se nepremostivim, priznaje Kodić. Muzičar Mirko je obelodanio razloge Aleksandrove smrti i detalje navedene u izveštaju Hitne pomoći. Postojale su brojne tvrdnje o njegovom blagostanju, u rasponu od nelagode u stomaku do iscrpljenosti. Ipak, nijedna od ovih tvrdnji nije imala nikakvu istinu. Rijetko se razbolijevao, u najboljem slučaju imao je blagu prehladu, ali ništa od ozbiljne zabrinutosti. Kako je saopšteno iz Hitne pomoći, njegovo srce je prestalo da kuca bez dodatnih komplikacija, potvrdio je Mirko.
