Vedrana Rudan je poznata po svojoj iskrenošću , i po tome da ne bježi od otvaranja teških tema i izražavanja emocija zbog bolesti s kojom se bori. U posljednjoj od ovih kolumni Vedrana Rudan osvrće se iza osobnih bitaka i iskreno progovara o bolesti koja joj je promijenila život.
Bez škrtarenja riječi, kao što smo navikli, bez oklijevanja, bez ukrasnih elemenata – uvijek jednostavno i oštro.
Učinio sam kako sam osjećao da treba, nazvao sam prvog čovjeka njezine izdavačke kuće u Beogradu. Sjećam se da sam mu rekao bez gluposti: “Imam rak, pa neću biti na Sajmu knjiga.”
Našla sam čovjeka. Rekao sam mu da ću morati započeti s tim teškim liječenjem, skupim zračenjem… Nisam imao smisla jer su mi odmah rekli da je moj rak “poseban”, da je preživljavanje moguće samo uz obaveznu preventivnu kemoterapiju…
Nitko me od liječnika nije uspio uvjeriti da mi kemoterapija u mom slučaju može pomoći, pa sam je odbila. Nisam želio provesti, i ne želim provesti, svoje posljednje dane trčeći u kupaonicu kako bih povratio i buljio u ono za što su mi rekli da su vjerojatno krvavi dlanovi i vjerojatno krvavi tabani. Ne, hvala.
- Grickaš vrhove prstiju i donji dio stopala, preživljavao sam. Ne slušam više mnogo što liječnici imaju za reći; Samo imam snažan osjećaj da kada govore o mom raku, ne znaju ništa. Povučen sam, viđam ih jer ljudi oko mene inzistiraju na tome koji neće priznati da sam smrtan. Njihova briga je puna ljubavi, ona me dira. Žao mi je što pate, ali dobro sam s tim dijelom svog života.
Ali… jednostavno se ne mogu pomiriti s činjenicom da ove godine zbog bolova, anemije, slabosti neću moći ujutro popiti kavu, a zatim sjesti u auto na Beogradski sajam knjiga. s mojim mužem. Ritual je da idemo u Beograd krajem oktobra, imam promociju nove knjige, svi moji najbolji prijatelji su tu…”
Ove će godine biti kod kuće, ispružena na sofi, zamišljajući neke od svojih prijatelja kako glasno dišu na štandu njezina izdavača i grickaju Meline kolačiće. ‘Mela je moja sestra iz Beograda. Kad smo zajedno u najvećoj gužvi uvijek imam osjećaj da smo same na svijetu. Toliko volim Melu da to ne mogu opisati’, kaže.
Tamo će imati momke i djevojke iz svoje izdavačke kuće u Beogradu koji će snimati druge pisce kako potpisuju knjige.
Jasmina, Tanja, Vinka… Biće tu i Dejan, momak koji mi je pomogao u najtežim trenucima u životu, iako ga nisam molila za pomoć, niti sam je očekivala. Trenutno se krvavo borim za sitan novac sa svojim američkim izdavačem i da mu kažem kakav je Dejan, ne bi mi vjerovao.
Moji hrvatski kolege nemaju, zrno njih jedan od najvećih hrvatskih izdavača tretira kao nuklearni otpad. Bezosjećajno kopile, da. I ja bih zagrlila Dejana, iako sama sebe ne volim da grlim. Neću ga moći zagrliti. Ležat ću na kauču kod kuće. Kauč je žut i pomalo podsjeća na fotelje u hotelu na Terazijama, našem hotelu.
Kaže da je hotel na Terazijama za njenog i njihovog supruga dugo bio njihov beogradski dom i da su im ljudi koji tamo rade dragi. “Sve vrijeme dok sam bolesna vlasnik mi šalje aparate koji liječe, nudi mi svaku moguću i nezamislivu pomoć. U mom Viberu su njegova srca i mudre izreke koje liječe sve. Filip mi izmami osmijeh. — Kaže Filip izmami osmijeh. On nasmijava cijeli svijet i nudi besplatne osmijehe.
Nedostajat će mi zajednički doručak u stanu, spremanje za TV nastupe i trema prije odlaska na Velesajam gdje me čeka horda mojih čitatelja s knjigom u ruci.
