Kada je imala dvije godine, on me je kontaktirao i pitao ako mogu da mu dopustim da se odrekenm svojih roditeljskih prava kako bi joj mogao prestati plaćati alimentaciju. Pristala sam. Danas moja kćerka ima 11 godina a svog oca nije vidjela od svoje četvrte godine.

Cilj mi je bio da je poštedim tuge i to žrtvovanje finansijske pomoći je bilo vrijedno toga da on više nikad ne bude u mogućnosti da je razočara opet. Na svako njeno pitanje sam joj odgovarala, ako je bilo u skladu sa njezinim godinama, znala je cijelu istinu o svome ocu i gdje je otišao.

Kada je imala četiri godine, on me je nazvao i rekao da ima dijagnosticiran tumor i da našu kćerku želi vidjeti. Našli smo se u parku, tražio je da bude s njom dva sata, a ostao je ne punih 20 minuta i više se nikada nije javio.

Poslije tog ljeta, sreli smo zajedničkog prijatelja, kada je vidio nju, rekao je da ona mnogo liči na njegovu drugu djecu. Kazao nam je da se on skrasio i da sada ima novu porodicu. Stomak mi se tako stegao od bola, razmišljajući kako je samo teško mojoj maloj djevojčici. U jednom trenutku sam prekinula razgovor i otišle smo do automobila. Kada sam je ugledala vidjela sam njen osmijeh.

Rekla mi je “Mama, on je shvatio kako da postane tata. To je tako lijepa stvar. Sretna sam zbog njegove djece.”

To je bio dan kada me je 11-godišnje dijete naučilo sve što je trebalo znati o praštanju.