U današnjem članku pisat ćemo o jednom veoma zanimljivom narodu , njihovom načinu života , i njihovim uvjerenjeima.. Naime riječ je o Arapima. Poznati su kao narod koji je veoma vjerski nastrojen i trude se da u potpunosti poštuju svoju vjeru i naciju.
Arapi predstavljaju naciju koju mnogi uglavnom ne razumiju. Postoji uvriježena percepcija, pod utjecajem zapadne propagande i kinematografskih prikaza, da su oni pretežno tamnoputi muslimani s tendencijom vjerskog ekstremizma.
U stvarnosti, Arapi imaju sličnosti sa slavenskim stanovništvom u našoj regiji; oni obuhvaćaju raznolik niz vjerskih uvjerenja, u rasponu od islama do judaizma, i pokazuju širok spektar fizičkog izgleda, uključujući pojedince svijetle puti i svijetlih očiju uz one s vrlo tamnom puti.
Uz istaknute religije, Arapi dijele određena uvjerenja koja nadilaze njihove nacionalnosti i zemlje. Značajna mudrost među njima je praksa šutnje kada doživite bol. Ovo načelo je izvedeno iz narodne priče o gospodinu Eziu, farmeru koji je prodavao proizvode; nakon što je izrazio nelagodu zbog bolova u leđima, naišao je na inferiorne ponude i neiskrenu sućut okoline.
Dodatni uvid je da se suzdržite od izražavanja prijateljima svega što ne biste prenijeli svojim protivnicima. Ovo načelo proizlazi iz razumijevanja da pojedinci posjeduju i hvalevrijedne i mane kvalitete; ako se dogodi izdaja, možete otkriti da gajite ogorčenost i prema prijatelju i prema sebi.
Treća mudrost naglašava važnost suzdržavanja od omalovažavanja sebe i svojih postignuća. Narodna predaja prepričava priču o starijem čovjeku po imenu Ocam, koji je, nakon što je izdržao dugotrajnu žeđ, otkrio izvor vode. Iako se zajednica okupila kako bi ga pohvalila za njegovo otkriće, on je ponizno odbio njihove pohvale. Kao rezultat njegove skromnosti, značaj njegova otkrića ostao je neprepoznat, što je dovelo do kontaminacije jezera zbog nedostatka poštovanja prema njegovom postignuću.
Krajnji je uvid suzdržati se od glasnih pritužbi, birajući umjesto toga iznutra povjeriti svoje pritužbe Bogu, dok pokazujemo strpljenje u našim interakcijama s društvom umjesto da žalimo za problemima koji nas trenutno muče.
BONUS TEKST:
Dragan Nikolić nedvojbeno se ubraja među najizuzetnije glumce na našim prostorima, a njegova ostavština ostat će kroz nezaboravne izvedbe koje je ostvario tijekom svoje zapažene karijere. Rođeni Beograđanin, tijekom života gajio je reputaciju neosporivog šarmera povezanog s Crvenim križem.
Unatoč malom entuzijazmu za formalno obrazovanje, profesori su mu bili popustljivi zbog aktivnog sudjelovanja u dramskoj sekciji. Gaga je od malih nogu pokazivala veliko zanimanje za glumu, da bi u konačnici postala najmlađa studentica Akademije za kazalište, film, radio i televiziju.
Počeo se natjecati još u drugom razredu srednje škole. Nakon uspješno završenog studija debitirao je na filmu 1496. filmom “Pravo stanje stvari”. Uslijedile su značajne uloge u filmovima poput “Kad budem mrtav i bijel”, “Tri sata za ljubav”, “Nacionalna klasa” i “Posljednji krug u Monzi”. Srca publike diljem Jugoslavije osvojio je kao Prle u seriji Otpisani, a obožavan je i kao Popaj u filmu i seriji Balkan Express. Dragan Nikolić dao je značajan doprinos pozorišnom svetu, afirmišući se najpre u predstavi „Boško Buha“, a zatim iu „Beogradskom dramskom pozorištu“. Odlikovan je za svoja postignuća, a 2000. dobio je cijenjenu nagradu “Pavle Vujisić” za životno djelo. I danas se priča o njegovoj naklonosti prema Mileni Dravić, koju je upoznao 1969. na snimanju “Horoskopa”.
Zavjete su izmijenili u pauzi produkcije “Kako su se voljele dvije budale”, a priče o njihovoj skladnoj vezi i dalje kruže. Iako se o njemu mnogo zna, manje je poznato da je njegovo pravo ime Dragoslav, a ne Dragan. Glumac je jednom prilikom otkrio: “Zovem se Dragoslav Nikolić, ali stoji samo na mojoj osobnoj iskaznici i putovnici. Za sve ostale ja sam Dragan.” Kako je došlo do tog “preimenovanja” u Dragana? Čini se da je rezultat nenamjerne pogreške u odjavnoj špici televizijske serije “Dovoljno je kutati” iz 1965., gdje je greškom naveden kao Dragan umjesto Dragoslav.
