Još dok je Ana Para bila mlada, suočila se sa teškim iskistvom. Naime , ispričala je da ju je otac napustio i da ima nepoznatog brata i sestru. Međutim, nikada nije očekivala da će ovaj davno izgubljeni brat postati ne samo njen emotivni saputnik već i otac njene djece.
Uprkos dugogodišnjim naporima da dobiju specijalnu dozvolu, Ana i Daniel ne mogu da se venčaju zbog zakonskih ograničenja. Ana je za španske medije podelila da ju je majka obavestila o odlasku njenog oca kako bi osnovao novu porodicu, otkrivajući postojanje još jednog brata i sestre.
U tom periodu nije znala njegovo ime, godine i mjesto stanovanja.
Upoznavanje s njim bila je moja stalna želja; Često sam maštala o mogućnosti da se neočekivano ukrstim s njim u prodavnici ili na ulici.
Kada je napunila 20 godina, Ana je donela odluku da krene u potragu za svojim davno izgubljenim bratom preko društvene mreže Fejsbuk. Njeno putovanje počelo je otkrivanjem profila njenog oca, nakon čega je usledilo otkriće postojanja njenog brata, koji je nosio ime Daniel Para. Kako bi očuvala anonimnost, Ana je diskretno dodala Daniela na svoj skriveni profil kako bi izbjegla bilo kakvu sumnju koja proizlazi iz njihovog zajedničkog prezimena. Njene namjere su bile jednostavno da stekne uvid u njegov identitet i život bez otkrivanja cijele priče. Ipak, Ana je na kraju smogla hrabrosti da mu otkrije celu istinu.
Daniel, koji je doživio razvod svojih roditelja sa osam godina, živio je sa ocem tokom tog perioda.
Daniel je otkrio svoju stranu priče, rekavši da je dobio informaciju o potencijalnoj sestri, ali je njegov otac to namjerno skrivao od njega.
Ovaj mladić, koji ima braću i sestre i sa očeve i sa majčine strane, priznaje da se nikada nije osećao prinuđenim da traži svoju izgubljenu sestru, možda zato što nikada nije iskusio perspektivu da bude jedino dete.
Nakon virtuelnog susreta na društvenim mrežama, započeli su razgovor. “Bilo bi prilično neobično da se nismo povezivale, s obzirom na to koliko smo bile blizu. Zanimljivo je da smo oboje živeli u malom gradu zvanom Santa Eulalija de Ronsana, nedaleko od Granoljera”, priseća se Ana. Daniel se uključuje: “Nikada se ranije nismo ukrstili.” Samo dva dana nakon povezivanja na Fejsbuku, doneli su spontanu odluku da se sastanu licem u lice.
Ana otkriva: „Usledio je smeh dok smo se zagrlili, stvarajući čudnu i neobičnu okolnost.
Daniel, koji je tada imao samo 17 godina, prisjeća se da je osjetio neugodnost dok su se on i njegova “nova sestra” borili da pronađu prave riječi da kažu jedno drugome, ističući njihovu razliku u godinama od tri godine.
Uprkos tome, dvije osobe su održavale dosljednu i redovnu vezu jedna s drugom.
Prema Danielu, pokušaj održavanja dinamike poput braće i sestara pokazao se izazovom za oboje. Njihova veza je ličila na vezu bliskih prijatelja koji su se sastajali kako bi razgovarali i provodili vrijeme zajedno.
Jedno vreme situacija je ostala nepromenjena, sve dok Ana nije donela odluku da samostalno boravi u svom stanu. Slučajno, on je, budući da je bio zaposlen u neposrednoj blizini, počeo da posjećuje njen životni prostor sve češće. „Na kraju, Daniel se našao kako provodi više sati u granicama mog stana nego u zidovima svoje rezidencije“, priseća se Ana uz cerekanje, „sve dok nije došao trenutak kada smo odlučili da živimo zajedno.
Njihova veza postala je toliko jaka da su dijelili iskustva poput odlaska na koncerte, sprijateljivanja s istim ljudima i uživanja u izlascima u pozorišta i bioskope.
Daniel objašnjava da uprkos njihovim naporima da podrže dinamiku brata i sestre koju diktiraju društvene norme, nisu istinski osjetili tu povezanost. Odsustvo te bratske veze postalo je očigledno. Daniel pripovijeda kako je upoznao djevojku koja mu je navodno bila sestra i koja je dijelila slična interesovanja, i iako su se divno proveli zajedno, on je nije mogao doživljavati kao brata ili sestru.
Ana je imala priliku da upozna celu Danijelovu porodicu, među kojima je bio i njegov otac, nekoga koga ranije nije srela.
Ana otkriva da je njen otac izrazio želju da se sastane sa njom, što ju je navelo da izvrši uticaj na Danija da im se pridruži. Na kraju, Ana je odlučila da upozna svog oca kako bi Danijeli olakšala situaciju.
Oni koji su bili u blizini Ane i Danijela počeli su da primećuju kako se među njima rasplamsava ljubav koja prevazilazi obične bratske i sestre. Ipak, oni sami nisu bili voljni da priznaju ovu istinu.
“Bilo je izazovno prihvatiti istinu i borili smo se sa sopstvenim besom i nevoljkošću da je priznamo, ali duboko u sebi smo znali neospornu stvarnost: mi smo braća i sestre, uprkos nedostatku porodične veze,” priznaje Ana, proganjana sećanjem tog kobnog dana kada se dogodilo neizbežno. “Podijelili smo trenutak radosti, postepene bliskosti koja je dovela do našeg prvog poljupca.” “Bio je to hitan čin, potpuno neplaniran…” dodaje Daniel.
Odmah nakon njihovog prvog poljupca, val krivnje preplavio ih je poput ledenog šoka, potaknuvši ih da se brzo udalje jedno od drugog.
Ana priznaje: „Postojao je osećaj srama koji nas je obuzeo nakon incidenta; taj jedini poljubac je razbio sve granice, ostavljajući neizbrisiv uticaj na našu percepciju stvarnosti.
Nakon tog određenog trenutka, donijeli su kolektivnu odluku da svoju tajnu zadrže za sebe i da je ne dijele s drugima.
Prema Aninim rečima, namera nikada nije bila da se ta veza održi; jednostavno se dogodilo i onda nestalo. Ideja o održavanju veze sa bratom ili sestrom činila se nezamislivom. Bio je to samo prolazni trenutak ranjivosti, ništa više. Pomisao da tražimo nešto dalje nikada nam nije pala na pamet.
U periodu od tri dana izdržali smo teškoće. Prema Danielu, doživjeli smo trenutke suza i zagrlili jedni druge, istinski shvativši dubinu našeg zajedničkog postojanja. On slika živopisnu sliku upoređujući našu situaciju sa mukom zabranjene ljubavi, gde moralna ograničenja sprečavaju da budemo sa osobom koju duboko priželjkujemo. Bio je to nevjerovatno izazovan period za sve nas.
Daniel razmišlja: “Očekivanja društva diktirala su naš moralni kompas, prisiljavajući nas da se prilagodimo, uprkos činjenici da je naša veza odražavala vezu bilo kojeg drugog para, osim činjenice da smo dijelili krvnu lozu kao braća i sestre.” U nastojanju da izbjegnu potrebu za tajnošću, donijeli su odluku da krenu na kratak bijeg u London. Tokom boravka tamo, uživali su u slobodi da otvoreno izraze svoju ljubav, izlazeći zajedno sa neobuzdanom radošću. Po povratku u Barselonu, dali su hrabru proklamaciju, javno obznanivši svima svoju vezu. Izlazeći na televizijski ekran, neustrašivo su izjavili ljubav, ogolivši svoje duše pred cijelim narodom.
Iako nam više nije bila namjera da se skrivamo, prijem kod drugih bio je daleko od prihvatanja.
Ana kaže da su kritike preplavile društvene mreže, uz brojne poruke. Ona smatra da je intrigantno da su oni koji je kritikuju osobe koje je lično ne poznaju. Ana napominje da joj niko nije direktno prišao da je uvredi, već su ljudi izašli na internet kako bi izrazili uverenje da će ona i drugi trpeti večno prokletstvo.
Tvrdeći da samo razgovaraju o svom ličnom iskustvu, Danijel pojašnjava da on i Ana nikada ne zagovaraju poželjnost romantične veze između braće i sestara. Iako priznaju neobičnu prirodu njihove situacije, suočavaju se s kritikama onih koji ih etiketiraju kao nemoralne i lude jer su podijelili svoju priču. Međutim, važno je napomenuti da je njihova namjera isključivo da rasvijetle svoje vlastito jedinstveno putovanje.
Nadalje, kako su izjavili par, postoji nedostatak razumijevanja oko ovog narativa zbog toga što pojedinci dobijaju informacije putem posrednika, platformi društvenih medija ili različitih oblika medija. U ovim medijima, priča je često prikazana isključivo kao incestuozni odnos, bez ikakvog razumijevanja temeljnih motiva ili konteksta, objašnjava Daniel. “Upravo zbog toga smo oklijevali da damo intervjue, jer se bojimo da će naša priča biti pogrešno predstavljena i senzacionalizirana”, naglašava dalje.
Ana i Danijel, roditelji šestogodišnjaka i četvorogodišnjaka, ponosni su što su njihova deca upisana u školu u Montesori stilu koja prihvata različitost i inkluzivnost. Ova obrazovna ustanova prima djecu iz različitih porodičnih struktura, uključujući jednoroditeljska domaćinstva i one sa istopolnim roditeljima. Filozofija i način razmišljanja škole razlikuju se od tradicionalnih pristupa, njegujući jedinstveno iskustvo učenja. Pre nego što su upisali ćerku, Ana i Danijel su razgovarali sa direktorom i podelili priču o svojoj porodici.
