U jednom malom selu, skrivenom među brdima i starim voćnjacima, živi baka Joka – žena čija je životna priča neobična i nevjerovatna.
Mještani je zovu „nevjesta sedamnaest puta“, jer se tokom svog života udavala čak 17 puta. Iako zvuči gotovo nevjerojatno, Joka je svaku od tih priča nosila sa sobom, a svaka od njih oblikovala je ženu kakva je danas – vitalna, nasmijana i puna iskustava.
Joka je uvijek govorila da se nije udavala iz hira, niti da je tražila luksuz ili bogatstvo. Ona je, kako sama priznaje, cijelog života tragala za ljubavlju, razumijevanjem i toplinom doma. „Nisam htjela biti sama,“ kaže baka dok pomno namješta maramu na glavi. „Žena može imati puno toga u životu, ali kad nemaš s kim da podijeliš i dobro i loše, onda sve gubi smisao.“
Ipak, među tih 17 brakova, jedan je zauzimao posebno mjesto u njenom srcu. Bio je to njen prvi muž, kojeg se i danas sjeća s posebnom nježnošću. Udala se vrlo mlada, jedva napunivši 18 godina, i tada je vjerovala da će to biti priča koja će trajati zauvijek. „On je bio moja prva ljubav, prvi poljubac, prvi oslonac,“ priča baka Joka kroz osmijeh.
Njihov brak bio je pun radosti, zajedničkog rada i planova za budućnost. Živjeli su skromno, ali s puno ljubavi. Ona bi mu svako jutro pripremala doručak, a on bi odlazio na njivu da zaradi za porodicu. Iako su nailazili na poteškoće, uvijek su nalazili snagu da ih prevaziđu. Joka tvrdi da joj je taj čovjek bio najveća ljubav njenog života.
„Mogla sam da mu oprostim sve – i kad kasni kući, i kad zaboravi neki praznik, pa čak i kad ponekad digne glas. Ali jednu stvar nisam mogla da prećutim,“ prisjeća se baka dok joj se oči cakle. Ta „jedna stvar“ bila je njegova sklonost kocki. Nije to bio veliki porok na početku, ali vremenom je postajao sve izraženiji. Počeo je gubiti novac, donositi manje u kuću, a nerijetko se događalo da nestane cijele noći.
Joka je dugo pokušavala da mu pomogne. Razgovarala je s njim, molila ga, plakala pred njim, ali on se nije mogao osloboditi tog poroka. „Nije me varao s drugim ženama, nije me tukao, nije mi nikad učinio ništa loše kao čovjek. Ali ta kocka… to je bilo kao da u kući imam još jednu osobu, jednog neprijatelja protiv kojeg sam nemoćna,“ objašnjava ona.
Na kraju, iako ga je voljela najviše od svih svojih muževa, odlučila je da ode. Taj rastanak bio je, kaže, najteži trenutak u njenom životu. „Ostala sam bez ljubavi, ali i bez nade da će se promijeniti. Nisam mogla gledati kako propadamo,“ priznaje kroz uzdah.
Poslije toga uslijedili su drugi brakovi. Neki su bili kratki, neki su trajali godinama, ali nijedan nije uspio zasjeniti onaj prvi. U svakoj novoj vezi Joka je tražila barem dio onoga što je imala s prvim mužem, ali ga više nikad nije pronašla. „Udavala sam se da bih imala nekog kraj sebe, ali prava ljubav – ona je ostala s njim,“ iskreno priznaje.
Danas, u svojim poznim godinama, baka Joka se ne kaje. Kaže da bi opet isto uradila, jer joj je svaki brak donio neko iskustvo i neku životnu lekciju. Djeca, unuci i praunuci okupljaju se često oko nje, slušajući priče koje ponekad zvuče kao iz romana. A kad je pitaju zašto se udavala toliko puta, ona se samo nasmije i kaže: „Nisam ja tražila brak, brak je tražio mene. A srce uvijek hoće društvo.“
- Ipak, u njenim riječima osjeća se sjeta. Onaj prvi muž ostao je rana koja nikad nije potpuno zacijelila. „Najviše sam ga voljela,“ ponavlja Joka. „Ali preko kocke nisam mogla da pređem. Ljubav trpi sve, ali ne i kad se dom ruši iznutra.“
Njena priča ostaje pouka svima – da prava ljubav može oprostiti mnogo, ali da postoje granice preko kojih ni najveće srce ne može preći.
