Majka Bore Čorbe, kultnog glazbenika koji je preminuo u 72. godini, predstavljala je samu esenciju suosjećanja i topline.
Ko je bila majka Bore Čorbe? Najuvjerljiviji pokazatelj toga može se pronaći u srdačnom pismu koje je poznati glazbenik napisao za Blic Ženu povodom proslave Osmog ožujka, uhvativši taj trenutak na sebi svojstven način.
„Moja voljena majka imala je za danas neobično ime – Nerandža. Svi su je, naravno, zvali Nena, oličenje blagosti i dobrote. „Udala se kao mlada za mog oca Dragoljuba, koji je iz rata izašao kao kapetan 1. razreda, a posao u “Slobodi” odveo ga je iz Niša u Čačak’, prisjetio se Bor.
“Bila je to trenutna ljubav koja je trajala cijeli moj život. Naime, nakon Nenine smrti, ni Ljupče (tako ga je zvala majka) nije dugo poživio. Bio je ispunjen očajem, često je plakao, a i slabijeg zdravlja manje od godinu dana nakon Nenine smrti.
“Moja mlađa sestra i ja smo došle nedugo nakon vjenčanja, što je značilo da je majka morala istovremeno brinuti o nama i studirati, jer je otac radio, što je činilo veliki izazov. Obitelj Đorđević iz Čača kao da je bila prepuštena na milost i nemilost moj otac je bio upečatljiva pojava s orlovskim nosom, a moja sestra mu je čak nacrtala lice, dok sam ja na kraju pljunuo na Nenu; izgleda da su svi mladi bili u istoj situaciji.
Nena, vrijedna osoba, uspješno je završila fakultet i dobila mjesto profesorice srpskog i ruskog jezika, a sve to žonglirajući s brojnim obavezama oko djece. Vjerujem da moja strast za čitanjem i glumom potječe od nje, a ljubav za glazbu dar su mi oba roditelja. Čak i da je moja majka prenijela velikodušan duh, postao bih još bolja osoba.
Ćale je bio nevjerojatna osoba, ali naš odnos u mom djetinjstvu nije bio posebno skladan. Kao nestašno dijete, često sam se sukobljavao s njim, vojnom figurom koja je bila vješta u rješavanju situacija kad sam se loše ponašao. Podnio sam to s osjećajem stoicizma. Bilo je zabavno vidjeti kako Nena podržava svog supruga dok se bavi svojim razmaženim sinom. Proganjao bi me po stanu vitlajući pilom za metal, dok sam ja jurila oko stola, prasnuvši u smijeh, posve svjesna da me on zapravo nema namjeru uhvatiti, a još manje udariti.
“Njeno povjerenje u mene bilo je bezgranično. Nakon što bi se vratila kući iz škole iscrpljena hrpom pismenih zadataka, ona bi uzela pola, a ja drugu polovicu i zajedno smo ih ocjenjivali. Naše su se ocjene uvijek potpuno slagale.
“U njezinim sam očima oduvijek bio i ostao dijete. U najboljoj namjeri imala je smisla posramiti me. Na primjer, kad je djevojka došla u našu kuću da me čeka, baš kad smo bili krenuti van, Nena je upitala: ‘Sine, jesi li se popiškio?’
“Kasnije, nakon što sam se afirmirao kao umjetnik, posjećivao sam roditelje da im podijelim svoje nove pjesme. Njihov je odgovor bio stalno identičan: ‘Iju, crni sine, opet psuješ!” I crnog sina punog konja, bilo je nemoguće ne obožavati moju majku, zaključio je Bora Đorđević u pismu koje je napisao za „Blic Ženu“ u čast 8. marta 2014.
