U selu Bosce kod Kosovske Kamenice, mestu poznatom po neizmernoj tuzi, boravi Zoran Stojanović i njegovo sedmoro srpske dece – Jelena, Maja, Ana, Ivana, Milica, Kristina, Nataša i Miloš. Nažalost, izdržavaju teške životne uslove. Prije tri godine majka ih je napustila i vjenčala u selu Klokot.
Za to vreme rodila je još dvoje dece, ali sa decom koju je imala sa Zoranom nije kontaktirala niti ostvarila bilo kakav kontakt. Nastanjeni u rezidenciji svog preminulog strica, koji je preminuo dva mjeseca prije, sada žive u stanu koji se nalazi u dijelu sela Bosce koji meštani nazivaju “Štimlje -2”. Ovo posebno područje je opterećeno velikom učestalošću osoba koje pate od teške manifestacije cerebralne paralize. Zoran otkriva da je njegova majka, shrvana izazovima koje nosi ovo stanje, donela tešku odluku da napusti ne samo njega nego i njegovu braću i sestre.
Prema Zoranovim riječima, pobjegla je iz kandži zla, siromaštva, insekata, bolesti i srceparajućeg plača djece kojoj nije poznat pojam manjka. U vazduhu odjekuje srceparajući zvuk dečjeg plača i jecaja, njihovih očajničkih molbi za majkom i njihovih hitnih zahteva za par dinara od stranaca. Čezne da budu kao njihovi drugovi iz susedne osnovne škole, da kupe kesicu čipsa ili čokoladicu, kako objašnjava Maja. Kuća je prepuna buva, vaški, buđi i prljavštine, a Zoran, u pokušaju da opravda zanemarivanje ove nevine djece, tvrdi da je previše zaokupljen poslom, radeći od zore do mraka za platu. Zoran, predstavnik srpske opštine Kosovska Kamenica, izražava frustraciju, navodeći da je sve u ruševinama i prljavštini. Žali se zbog nedostatka stabilnog mjesta za stajanje, ali priznaje da nema izbora osim da radi za platu kako bi izdržavao svoju djecu. Sadašnje socijalno osiguranje, dečiji dodatak i pomoć drugih u iznosu od 36.000 dinara su nedovoljni. Zoran ističe potrebu za imenovanjem staratelja prije donošenja bilo kakvih odluka o dobrobiti njegove djece. Zoranovoj deci ne samo da svakodnevno dobijaju topli obrok iz narodne kuhinje “Majka devet Jugovića”, već im pomažu i velikodušni donatori koji daju hranu, sredstva za higijenu, odeću i obuću.
Nedavno je jedna nevladina organizacija iz Beograda uradila nešto više od toga što im je zamenila sav nameštaj i nameštaj. Nažalost, ovi predmeti su brzo uništeni i pretvoreni u stvari koje su ličile na predmete spašene sa deponije. Predsednica Privremenog organa Kosovske Kamenice Tanja Aksić istakla je hitnu potrebu da se ova deca izbace iz sadašnjeg stanja i da im se obezbedi negujuće okruženje i obrazovanje. Zajedno sa posvećenim osobljem u Centru za socijalni rad u Ranilugu, aktivno istražuju mogućnosti spasavanja dece Stojanović iz Boska i zaštite od daljeg oštećenja. Nakon završene srednje medicinske škole, Jelena, najstarija sestra, trenutno je u potrazi za poslom. Međutim, prema Zoranovim rečima, nesrećna realnost je da niko ne obraća pažnju i ne pokazuje brigu za ugroženu decu. Zoran uporno ponavlja da ne može da nađe vremena da posprema kuću i brine o deci, ali i da ona odbija da dolazi u njihov stan. Po cijelom selu ona širi vijest da ne želi boraviti u smrdljivoj kući. Umjesto toga, ona samo stigne do staze ispred kuće, ugleda svoju braću i sestre i odmah se povuče. Stalno me podseća da će doći tek kada se kuća očisti, plašeći se prisustva buva koje bi mogle da se nađu na njoj.
