Cilj palijativnog zbrinjavanja, poznatog i kao njega na kraju života, je poboljšati dobrobit pojedinaca koji su suočeni s neizlječivom bolešću, a istovremeno poboljšati kvalitet života njihovih najmilijih. Bol, koji je najčešći simptom u palijativnom zbrinjavanju, detaljno ispituje dr Valentina Dašić, specijalista opšte medicine Instituta za gerijatriju i palijativno zbrinjavanje u Beogradu, koja trenutno pohađa subspecijalizaciju iz medicine bola. Zajedno istražujemo vrijeme i intenzitet boli koju doživljavaju pacijenti.
Bol se može manifestirati u bilo kojem trenutku u napredovanju bolesti, bilo da se radi o stalnom prisustvu ili povremenoj pojavi tokom određenih pokreta, kašljanja ili transporta. Tokom dana i tokom bolesti, intenzitet bola može varirati. Da bi se odredila odgovarajuća doza lijeka protiv bolova, važno je da pacijent ocijeni intenzitet svoje boli na skali od 1 do 10. U slučajevima kada pacijent ima demenciju ili se bori s komunikacijom, neverbalni znakovi kao što su pokreti, položaj tela, obrasce disanja i stenjanje treba pažljivo da posmatraju i lekar i porodica pacijenta kako bi procenili nivo bola. Analgetici, lijekovi koji ublažavaju ili otklanjaju bol, daju se kad god se bol pojavi, bez obzira na njenu jačinu. Da bi tretman boli postigao optimalne rezultate, potrebno je uzeti u obzir nekoliko ključnih faktora. To uključuje temeljitu i tačnu procjenu doživljenog bola, promptno započinjanje terapije, odgovarajući odabir i primjenu analgetika, te podsticanje zajedničkih napora između pacijenta, njegove porodice i medicinskog tima. U zavisnosti od vrste i jačine bola, lekar će propisati najprikladniji lek protiv bolova. Blagi bol se ublažava upotrebom neopioidnih analgetika, kao što su nesteroidni protuupalni lijekovi i paracetamol. Međutim, ako bol potraje unatoč neopioidnom liječenju, koriste se opioidi. Postoje dvije kategorije opioida, kategorizirane na osnovu njihovog trajanja i stope djelotvornosti.
Dugodjelujući opioidi su posebno dizajnirani da imaju spor i produženi učinak nakon konzumiranja, obično se koriste u jednakim vremenskim intervalima. Kratkodjelujući opioidi pružaju brzo ublažavanje bolova, ali imaju kraće trajanje djelovanja. Ovi lijekovi se koriste prema potrebi, posebno kada dođe do iznenadne pojave intenzivne boli („proboj bola“) uprkos upotrebi opioida dugog djelovanja. Kada koristite opioide, uobičajeno je da se kombinuju sa drugim grupama lekova kako bi se ublažile njihove tipične nuspojave, kao što su mučnina i zatvor, koji su samo privremeni. Doziranje i trajanje upotrebe opioida treba se striktno pridržavati uputa liječnika. Ako bol potraje unatoč propisanim analgeticima ili ako se pojavi nova vrsta boli, kao što je peckanje ili peckanje, liječnik može prilagoditi dozu, propisati različite lijekove ili koristiti kombinaciju lijekova. Neki opioidi imaju maksimalnu dnevnu dozu, dok drugi ili nemaju ograničenje ili imaju visoku granicu. Idealna doza je ona koja efikasno ublažava bol, dobro je podnosi pacijent i minimizira neželjene efekte poput zatvora, mučnine ili poteškoća s disanjem.
Opioide mogu prepisati liječnici opće prakse, kućni liječnici, specijalisti klinike protiv bolova ili bolnički liječnici i oni su sigurni kada se koriste pod vodstvom medicinskog stručnjaka. Respiratorni zastoj, najteža nuspojava na opioide, nije posljedica postupnog povećanja doze pod nadzorom zdravstvenog radnika. Važno je napomenuti da poteškoće s disanjem mogu nastati izvan konteksta liječenja opioidnih bolova, kao što su tumori ili plućne bolesti. Međutim, postoje specifični opioidi koji se mogu davati pacijentima koji imaju bol i respiratorne probleme istovremeno.
