Više od dve decenije, Predrag Radosavljević gaji duboku naklonost prema zmijama, sakupivši kolekciju od preko 300 ovih zanosnih stvorenja u granicama svog prebivališta. Njegov žar prema ovim klizavim drugovima nije prožeo samo njegovo vlastito srce, već se prenio i na njegovu voljenu ženu i troje djece, koji mu se neustrašivo pridružuju u brizi.

 

 

 

 

 

 

Njihovim zajedničkim zalaganjem i nepokolebljivom podrškom, Predrag se popeo na vrhunac zmijarske slave u Srbiji. 1998. godine sam prvi put kupio zmiju. Živo se sjećam izazova s ​​kojima se suočavala prilagođavajući se svom novom vještačkom okruženju i boreći se da se prilagodi životu u terarijumu. Žalostilo me što sam svjedočio njenim poteškoćama. Zmija nije bila porijeklom iz ovog područja; bio je uvezen iz divljine. Čim sam saznao za njegovu dostupnost, nisam gubio vrijeme da ga nabavim. Zmije su oduvijek imale posebno mjesto u mom srcu, čak i od dana mog djetinjstva kada sam išao u lov na njih. Bilo uz rijeku, na obali ili u parku, uvijek bih našao način da sretnem ova fascinantna stvorenja. Možda će vas iznenaditi, ali na periferiji grada, kao iu centru pored Dunava i Save, ima u izobilju.

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako posjetite šetalište prije 25. maja, imat ćete priliku vidjeti brojne zmije u vodi. Radosavljević, vlasnik, kaže da njegova deca na zmije gledaju kao na omiljene kućne ljubimce. Moja djeca su tokom boravka u vrtiću prikazivala zmiju kao domaću životinju. Međutim, njihov učitelj ih je ispravio, objasnivši da se zmije ne smatraju domaćim životinjama jer se o njima ne brinu ljudi. Ovaj odgovor je ostavio moju djecu u nedoumici, a oni su odmah odgovorili: “Ali naš tata brine o njima.” Zahvaljujući mojim ranim učenjima, moja djeca nikada nisu gajila nikakav strah od zmija. U intervjuu za “Blic” sam rekao da ljudi imaju dva inherentna straha – strah od glasnih zvukova i strah od gubitka stabilnosti. Svi ostali strahovi su naučeni. Radosavljević je dom zadivljujućeg niza vrsta zmija, od crnih i belih do sivih, žutih, pa čak i najživopisnijih i najživopisnijih vrsta koje se mogu zamisliti. Ali to nije sve! Pažljivim ukrštanjem, Predrag je uspeo da stvori jedinstvenu sopstvenu vrstu zmija, prikladno nazvanu “srpska zmija”. U okviru renomirane odgajivačnice “Reptilija” najslavnija zmija nosi ime Sneža. Ovaj burmanski piton meri impresivnih pet metara u dužinu i teži oko 80 kilograma, što ga čini najvećim primerkom te vrste ne samo u Srbiji već iu okruženju. Upuštajući se u ovaj poduhvat, kako otkriva, naišao je na zaprepaštenje drugih, pri čemu su mnogi izrazili skepsu i predložili da se konsultuje sa psihologom.

 

 

 

 

 

 

 

Međutim, sadašnji pejzaž je prošao kroz značajnu transformaciju, a nekolicina njih sada izražava divljenje njegovim dostignućima. Kada su razmišljali o protekle dvije decenije i mom putovanju u rukovanje zmijama, ljudi su u početku bili zaprepašteni i doveli u pitanje moj razum. Iako je to mnogima i dalje svojstveno, postepeno je raslo prihvaćanje držanja zmija kao kućnih ljubimaca. Odgovarajući na upite o ugrizu zmije i osjećaju nelagode, pojašnjavam da to uopće nije neugodno. Začudo, hrčak predstavlja veću opasnost od zmije. Kada zmija ugrize, to je samo odbrambena reakcija vođena strahom, koja nam služi kao sredstvo da se odbijemo.

Zbog svog odgoja u zatočeništvu, ove zmije pokazuju rijetku sklonost izbjegavanju ugriza ljudi. Kada ugrizu, to je obično zbog straha tokom početne interakcije s ljudima. Međutim, kada uspostavimo vezu povjerenja, oni brzo shvate da ne predstavljamo nikakvu štetu i potpuno prestaju da grizu. Ozbiljnost njihovih ugriza je toliko intenzivna da čak i govornik priznaje da ne voli potrebu za nošenjem rukavica. Vrijedi napomenuti da ove zmije ne pokazuju agresiju jedna prema drugoj, održavajući miran suživot. Njihova prehrana prvenstveno se sastoji od glodara uzgojenih u kontroliranim okolnostima.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here