Dugo je vrijeme odbijala intervjue Anđelka Stević Žugić (39), koju inače zovu i Prpić. Tome je prvenstveno pridonijela njezina trudnoća i rođenje kćeri Čarne, što nije opravdavalo značajnije poslovne motive.
Dodatno, Prpić je smatrala da osobni događaji ne opravdavaju medijske istupe. U dva odvojena medijska istupa Anđelka je govorila o temi psihoterapije. Naime, svoja prva iskustva traženja ovog oblika liječenja prepričala je tijekom epizode “Da sam ja neko” i podcasta “Mamazjanija”. U jednom od tih razgovora objasnila je razloge zašto je odlučila doći na svoju prvu terapiju.
Doživjela sam osjećaj tuge zbog neizgovorenih misli i osjećaja koji su bili potisnuti i ostavljeni po strani – odgođeni za kasnije ili smatrani nemogućim za ostvariti. Ove misli i osjećaji su projekcije koje smo sami stvorili. Na kraju, završimo tako da nosimo toliko emocionalne prtljage da naši postupci postanu robotski i automatski, lišeni istinskih emocija kao što su smijeh ili zabrinutost. Ne osjećamo više ništa duboko; mi jednostavno prolazimo kroz pokrete da bismo obavili stvari.
Prije susreta s psihoterapeutom mnoštvo je pitanja mučilo njezine misli, tjerajući je na beskrajna razmišljanja i čuđenja. Kako je naposljetku riješila te neizvjesnosti može poslužiti kao koristan vodič za one koji razmišljaju je li psihoterapija održiva opcija za njih.
U početku nisam bila sigurna kako se ponašati tijekom svojih psihoterapijskih seansi. Mislila sam da bi bilo korisno kada bi postojao vodič koji opisuje ispravno ponašanje u interakciji s psihoterapeutom (smijeh). Ipak, na kraju sam odlučila biti svoja. Povijesno gledano, svim značajnim osobnim iskustvima, čak i onima koja izazivaju emocionalnu reakciju ili su mi značajna, pristupam s humorom. Da je moj život film, bio bi klasificiran kao komedija.
Tijekom svojih razgovora primijetila sam da se tema ponavlja. U jednom od tih razgovora žena me pitala što me zabavlja. Odgovorila sam da to nije ništa zabavno, ali možda je nekome drugome bilo zabavno. Ponovila je da u toj situaciji nema ništa šaljivo. Nije dugo trebalo da shvatim da sam prepričavala događaj koji je za mene imao veliku važnost na gotovo svakom obiteljskom okupljanju u posljednjih pet godina. U početku je priča koju sam ispričala dočekana sa smijehom i godinama je bila izvor zabave. Međutim, tijekom druge seanse, kada sam ispričala istu priču, izazvala je suze. Ovo me zateklo nespremnu jer priča nije zastarjela i nije doživjela nikakvu iznenadnu transformaciju. Tada je prava emocionalna težina priče počela izlaziti na površinu.
Kada je riječ o informiranju djece o razvodu, omiljena glumica preporučuje savjet dječjeg psihologa. To je zato što je riječ o ozbiljnoj stvari koja može biti opterećujuća i za odrasle, a posebno za djecu koja često ostaju pred neodgovorenim pitanjima i drastičnim životnim promjenama. Najvažnija stvar koju treba priopćiti djeci nakon rastave je da nisu kriva ni za jedan događaj koji se dogodio. Osim toga, bitno je razgovarati s njima što je više moguće, uzimajući u obzir njihovu dob i stupanj razvoja.
Bez obzira na okolnosti, važno je pokazati poštovanje prema oba roditelja kada o njima govorite pred djecom. Iako se dinamika između roditelja možda promijenila, oni su i dalje roditelji i treba ih takvima i smatrati. Iako svaka situacija može imati jedinstvene elemente, ovaj se opći pristup pokazao korisnim za mene. Bilo mi je ugodno imati otvorenu komunikaciju s Jakšom, gdje smo mogli razgovarati o našim brigama i strahovima kao roditeljima. Ne izbjegavajući teške razgovore, mogli smo direktno rješavati sva pitanja. Unatoč napretku postignutom posljednjih godina, još uvijek postoje predrasude o terapiji i još ih moramo u potpunosti iskorijeniti. Kad se razmišlja hoće li se prepustiti brčkanju u automobilu ili hladnjaku, može se potražiti savjet od majstora. Osobno nisam zagovornik metoda samopomoći. Međutim, vjerujem da društvo postupno postaje svjesnije važnosti mentalnog zdravlja. Često zanemarujem činjenicu da većina ljudi želi iza sebe ostaviti nešto vrijedno za svoju djecu, predlažući da bi trebali otvoriti račun za svoje potomke i platiti psihoterapiju, kao i osobno liječenje. Važno je zapamtiti da se i u najboljoj namjeri često griješi – smatra Anđelka.
