Bio je dečak koji  je posjedovao obilje vještina, ali mu je nedostajalo malo više ambicije . To može da objasni zašto se nije uspeo u Zvezdinoj eliti. Međutim, nema potrebe za nezadovoljstvom. Možda je najbolji način da ga opišete frazom: “Zadovoljan sam svojim postojanjem.” Sa mladalačkih 17 godina izborio je mesto u nacionalnom timu, na tragu renomiranih fudbalskih ikona poput Dragoslava Šekularca i Bore Kostića.

 

 

 

 

 

Njegova zahvalnost što je danas postao pradjed pripisuje se isključivo Bogu i njegovoj posvećenosti sportu. Dozvolite mi da sa vama podelim zadivljujuću priču o životnom putovanju Jovana Kuleta Aćimovića. Postoje trenuci koji su toliko potresni da izazivaju ogroman nalet emocija, pa je teško suspregnuti suze. Predgrađe Beograda u kojem sam rođen, Dalmatinska, bilo je izazovno područje koje se nalazilo preko puta škole “Starina Novak”. Od ’48. do ’55., postojao je opipljiv osjećaj prošlosti koji je lebdio u zraku dok je društvo prolazilo kroz postepene transformacije nakon rata. Imam živa sjećanja na odrastanje u susjedstvu koje karakteriziraju prostrana dvorišta, voćnjaci, užurbana fontana i bliska zajednica djece. Blizina obližnje škole samo je doprinijela živahnoj atmosferi. Ovo je Jovan otkrio u svom iskrenom intervjuu za Kurir.

 

 

 

 

U našoj porodici je postojala tipična podjela poslova. Moja majka je bila zaposlena u školi, gde je pripremala sendviče i služila đacima belu kafu tokom dugog raspusta. Učenici su s nestrpljenjem iščekivali svoj komad hljeba preliven žutim sirom i šoljicu bijele kafe koja se kuhala. Dok je moja majka radila u školskoj kuhinji, ujak je radio kao vozač. Ovaj aranžman je odražavao vrijednu prirodu naše porodice. Što se tiče strukture naše porodice, ja sam najmlađi od troje braće i sestara. Moja starija sestra Dragana je osam godina starija od mene, a brat Đorđe je četiri godine stariji od mene. Pregled domaćinstva: Odrastajući kao najmlađi u porodici, iskusio sam uobičajenu pojavu maltretiranja od strane starije braće i sestara. Međutim, ovo je uravnoteženo ogromnom ljubavlju i podrškom mojih roditelja i braće i sestara. U našem domaćinstvu vladala je tradicionalna atmosfera, ispunjena bliskošću i razumevanjem, uprkos ograničenim resursima u našoj zemlji. Iako nismo imali veliki izbor hrane, uvijek smo imali dovoljno za jelo. Porodična struktura je bila dobro definisana, sa jasnim odgovornostima za svakog člana i određenim terminima za obroke i policijskim časom. Razgovor je započeo predstavljanjem porodičnog stabla. Samo da napomenem, moj otac je poreklom iz Arilja, a majka iz pograničnog područja između Hrvatske i Austrije. Keva, ili kako se kaže Zuza, bila je mlada devojka od 15-16 godina kada je stigla u Srbiju da radi kao kućna posluga i tako se raskrstila sa mojim ocem. Čak i danas, naša porodica, koju činimo moj brat, sestra i ja, održava snažnu vezu. Ne mogu adekvatno izraziti bliskost koju dijelimo.

 

 

 

 

 

 

Odrastanje je nepotpuno bez prisustva i uticaja i dalje i bliže rodbine, jer oni igraju vitalnu ulogu u oblikovanju nečijeg života. Sada, dozvolite mi da podijelim s vama jednu intrigantnu priču koja se vrti oko mojih rođaka s majčine strane. Veza koju dijelimo je zaista izvanredna i jedva čekam da vam ispričam sve o tome! Sve je počelo prije otprilike deceniju kada je jedan čovjek iz Njemačke podigao slušalicu… Ali prije nego što uđem u detalje, dozvolite mi da naglasim značaj pozadine. Nažalost, moja majka je umrla u mladosti, pa je moj otac, koji je uvijek bio na putu, rijetko imao priliku da bude sa nama. Srećom, medicinska sestra je uskočila da se brine o nama u to vrijeme. Situacija je ovdje bila daleko od idealne. Nakon što je moja majka umrla, došlo je do određenog zanemarivanja koje je kao da je zahvatilo tu stranu naše porodice. Izgubili smo vezu, a ostala su samo daleka sjećanja na našu vezu. Znali smo da tamo negde ima rodbine, ali bliskost koju smo nekada osećali je nestala. To je trajalo ne samo godinama, već decenijama. Takav je život. Nakon toga je došlo do naglog i potpunog preokreta. Sve je počelo telefonskim pozivom iz Njemačke jednog dana. Jedna od sestara moje tetke se udala i tamo nastanila nepoznat broj godina. Otkrila je da ima rođake u Srbiji i imala je veliku želju da ih upozna i upozna sa suprugom. Prvi susret je izgledao otprilike ovako: “Jesi li ti takav i takav?” “Da, jesam.” “Pa, ja sam takav i takav.” I tako je krenulo putovanje, njihovim dolaskom u Beograd i našim kasnijim putovanjima u Nemačku. Sve se to dešavalo u vreme kada se verovalo da se u Beogradu dešavaju čudne stvari. Sjećam se jedne posebne prilike kada smo se našli na “Upitniku” pjevajući hrvatske pjesme! U tim posetama su shvatili veličinu Beograda.

 

 

 

 

 

Uspostavili smo tradiciju da posjećujemo jedni druge svake godine, naizmjenično boravimo kod njih i ugošćujemo ih. U svom rodnom Pavlovcu imaju prelepu kuću koja se nalazi u prelepom kraju sa voćnjakom. Kroz godine smo jedno pored drugog istraživali razna mjesta, od velebnih imanja do svečanih grobova. Bilo je to u Beogradu gde smo položili majku na počinak, značajan trenutak u njenom životu dok je kroz brak prihvatila novu veru. Prve godine Jovanovog života bile su pokvarene tragedijom. Sa nepunih 11 godina, tragedija je pogodila moj život smrću moje voljene majke. Međutim, vječno sam zahvalan što se moja strast prema fudbalu pojavila kao spas, spasivši me od puta očaja. Uprkos tome što sam bio samo dete, uspeo sam da vodim svoje akademske nauke pametnim i snalažljivim pristupom. Ne mogu tvrditi nikakva izuzetna dostignuća; moja ljubav prema igrici je jednostavno bila bez premca. Lopta je postala moj stalni pratilac, čak sam i noću dijelio krevet. Bilo je nezamislivo zamisliti život bez njegovog prisustva. Sestra mi je, u svojim pokušajima da zadrži neki privid kontrole, nametnula stroge sate učenja. Od mene se očekivalo da posvetim dva sata svojim knjigama. Kad god bi me provjerila u školi, ispitivala bi me o bilo kakvim nedostacima, i začudo, ova metoda je davala privremene rezultate.

Preporučujemo

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here