Neposredna prijetnja globalnoj harmoniji široko je priznata već dulje vrijeme. Nedavna upozoravajuća izjava koju su izdali švedski ministri Karl-Oskar Bolin i Pal Jonson, pozivajući svoje sunarodnjake da se pripreme za potencijalni unutarnji sukob, izazvala je strepnju među stanovništvom i povukla optužbe od strane neslaganja koji su ih optuživali za bespotrebno raspirivanje panike.
Izražavajući zabrinutost na televiziji Kurir, Gordana Antunović, osnivačica udruge Inicijativa za kreativnu komunikaciju, istaknula je mogućnost panike u zemlji koja je dva stoljeća bila mirna i neutralna, a sada se nalazi na rubu NATO-a. Sudjelujući na daljinu iz Göteborga, priznala je da su upozorenja o ratnoj spremnosti izazvala određene reakcije, ali je sugerirala da su mediji možda preuveličali intenzitet tih odgovora. Važno je napomenuti da nisam stručnjak u ovom području; Ja sam jednostavno običan građanin koji u ovoj zemlji živi 23 godine. Iz moje perspektive, medijske najave skorog rata djeluju pomalo pretjerano, jer je to uobičajena pojava koja prethodi takvim događajima. Ministrova izjava o spremnosti Švedske za rat dobila je potporu i vojske i policije. Ipak, osobni razgovori s mojim poznanicima razotkrili su njihovo potpuno odbacivanje ideje o uključenosti Švedske u bilo kakav sukob.
Nadalje, nedavno državljani Švedske izrazili su nelagodu zbog najave ULF-a da bi državljanstvo moglo biti poništeno onima koji odbiju sudjelovanje u mogućem ratu. Neposredne i strastvene reakcije ministara bile su pojačane činjenicom da je Švedska iskusila produženo razdoblje mira, što je njihovim reakcijama dalo još veći značaj. Tijekom znatnog razdoblja, Švedska je uspjela izbjeći ratna razaranja, što je rezultiralo priljevom pojedinaca iz regija pogođenih sukobima koji su potražili utočište unutar njezinih granica.
Šveđani su nas, voljno ili nevoljno, prigrlili, dijeleći naše traume pa čak i odgajajući svoju djecu uz nas, stječući tako iz prve ruke razumijevanje strahota rata iako ga sami nisu iskusili. Društvene mreže imale su ključnu ulogu u obrazovanju te djece i mladih o opasnostima oružanog sukoba. U početku je to saznanje možda usadilo osjećaj nacionalnog ponosa, ali kako primjećujem, racionalnost prevladava i uvjeren sam u tvrdnju da oni ne gaje nikakvu sklonost uključivanju u rat.
