U današnjem članku vam donosimo Zašto odrasla djeca viču na svoje roditelje i kako im mudro, smireno i učinkovito uzvratiti, bez stvaranja dodatnog konflikta.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o nepodnošljivom ponašanju i nedostatku poštovanja, iza ovakvih reakcija često stoje mnogo dublji razlozi. Razumijevanje tih razloga može pomoći i roditeljima i djeci da pronađu zdraviji način komunikacije i očuvaju porodične odnose.
Jedan od najčešćih razloga zbog kojih odrasla djeca poviše ton jeste nagomilana frustracija koju su godinama potiskivala. Mnogi mladi ljudi nose sa sobom emocionalni teret iz djetinjstva – bilo da je riječ o prevelikim očekivanjima, osjećaju da nisu bili saslušani, ili o porodičnim pritiscima koji su se gomilali bez mogućnosti iskrenog razgovora.
Kada odrastu i steknu neovisnost, taj pritisak često izlazi kroz povisivanje glasa, jer više nisu u ulozi poslušnog djeteta, ali još uvijek emocionalno reaguju kao dijete koje je povrijeđeno ili neshvaćeno.
Drugi razlog može biti stres iz svakodnevnog života. Odrasla djeca nose svoje račune, obaveze, brige, poslove i izazove koji ih iscrpljuju. Ako se u takvom trenutku nađu u razgovoru s roditeljem koji ponavlja savjete, kritikuje ili podsjeća na stare navike, reakcija može biti burna. To ne znači da roditelja ne vole, već da se osjećaju prenatrpano i da nemaju kapacitet da mirno odgovore.
Treći razlog je promjena dinamike odnosa. Kada djeca odrastu, žele da ih se vidi kao ravnopravne odrasle osobe. Ako roditelji i dalje nastupaju autoritativno, podcjenjivački ili kontrolirajući, odrasla djeca se mogu osjetiti ugroženo u svojoj novostvorenoj autonomiji. Vikanje je ponekad njihov način da obrane granice, iako nije najzdraviji.
Ipak, bez obzira na razlog, nijedan roditelj ne zaslužuje da se prema njemu razgovara povišenim tonom ili nepoštovanjem. Zato je važno znati kako mudro uzvratiti, bez dodatnog podizanja tenzija. Prvi korak je da roditelj ostane smiren. Ako emocionalno odgovori na viku, situacija se može pretvoriti u raspravu bez kraja. Smiren ton ima moć da spusti energiju sukoba i vrati fokus na suštinu.
Drugi korak je jasno postavljanje granica. Roditelj može mirno reći da ne želi takav način komunikacije i da će razgovor nastaviti kada oboje budu smireni. Ovaj pristup ne znači povlačenje, nego komunikaciju odrasle osobe koja zna zaštititi svoje dostojanstvo.
Treći korak je pokušaj da se razumije šta stoji iza djetetove reakcije. Pitanje poput „Vidim da si uzrujan, želiš li da mi kažeš šta te stvarno muči?“ može otvoriti vrata za iskren razgovor. Mnogi mladi ljudi zapravo žele biti saslušani, ali nisu naučili kako da svoje emocije izraze bez vikanja.
Četvrti korak je izbjegavanje okrivljavanja. Porodični odnosi su složeni i često su i roditelji i djeca doprinijeli međusobnim nesporazumima. Fokus treba biti na rješavanju problema, a ne na tome ko je kriv.
Na kraju, važno je imati na umu da i odrasloj djeci treba vrijeme da nauče kako biti odrasli u odnosu prema roditeljima. Oni rastu, mijenjaju se, uče i savladavaju svoje emocije, baš kao što su to nekada radili pod okriljem istih tih roditelja. A roditelji, svojim smirenim pristupom, primjerom i strpljenjem, mogu biti ključni u tome da odnosi postanu zdraviji, nježniji i zreliji.
- Upravo zato, kada odraslo dijete viče, najbolji odgovor nije vikanje, niti povlačenje, već mir, granice i razumijevanje. Tako se gradi odnos u kojem i roditelj i dijete osjećaju poštovanje, sigurnost i povezanost koju nijedna rasprava ne može narušiti.
