U današnjem članku ćemo se osvrnuti na jedno često postavljano, ali i zanimljivo pitanje koje se tiče vjerskih običaja i prehrambenih pravila, a to je zašto kršćani jedu svinjetinu, dok je ona strogo zabranjena u judaizmu i islamu.
Na prvi pogled, ova razlika može djelovati zbunjujuće, posebno kada se zna da sve tri religije imaju zajedničke korijene i da se u svetim spisima, posebno Starom zavjetu, jasno navodi zabrana konzumiranja svinjskog mesa.
Poznato je da Židovi i muslimani ne samo da ne jedu svinjetinu, već je u mnogim slučajevima ni ne dodiruju, jer se smatra nečistom. Ova zabrana jasno je zapisana u Levitskom zakoniku, gdje se navodi da svinja, iako ima razdvojene papke, ne preživa, te je zbog toga proglašena nečistom za narod. Slična poruka ponavlja se i u Ponovljenom zakonu, gdje se dodatno naglašava da se njezino meso ne smije jesti niti se njezina strvina smije doticati. Ovi propisi bili su sastavni dio Mojsijevog zakona, koji je stoljećima oblikovao svakodnevni život židovskog naroda, uključujući i prehrambene navike.
Međutim, dolaskom kršćanstva i širenjem nove vjere izvan granica židovske zajednice, postavilo se ključno pitanje: moraju li novi, nežidovski vjernici slijediti sve zakone i običaje Starog zavjeta kako bi bili prihvaćeni kao kršćani. U ranim danima kršćanstva, mnogi Isusovi sljedbenici bili su Židovi i prirodno su nastavili živjeti prema zakonima koje su poznavali, uključujući zabranu svinjetine. Zbog toga se ponekad stvara dojam da rani kršćani nisu jeli svinjsko meso, što je djelomično točno, ali važno je razumjeti širi kontekst tog razdoblja.
Kako se kršćanstvo počelo širiti među neznabošcima, odnosno narodima koji nisu bili Židovi, došlo je do ozbiljnih rasprava unutar Crkve. Ključni trenutak u toj raspravi bio je sabor u Jeruzalemu, opisan u Djelima apostolskim. Ovaj sastanak okupio je apostole i starješine Crkve kako bi riješili spor između kršćana židovskog podrijetla, koji su smatrali da se moraju poštovati Mojsijevi zakoni, i kršćana iz poganskih naroda, koji s tim zakonima nisu odrasli. Jedno od glavnih pitanja bilo je upravo trebaju li se neznabošci obrezivati i pridržavati strogih prehrambenih pravila.
- Na tom saboru, apostol Pavao i njegov suradnik Barnaba iznijeli su iskustva iz misionarskog rada među neznabošcima, naglašavajući da Bog već djeluje među njima, i to bez nametanja židovskih običaja. Nakon rasprave, donesena je odluka koja se smatra prekretnicom u povijesti kršćanstva. Neznabošcima je upućeno pismo u kojem se od njih traži da se uzdrže od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenog mesa i od bludništva, ali se nigdje ne spominje zabrana svinjetine. Time je jasno dano do znanja da prehrambeni zakoni Starog zavjeta nisu obavezni za sve kršćane.
Ova odluka imala je ogroman značaj za daljnji razvoj kršćanstva. Da se inzistiralo na potpunom poštivanju Mojsijevog zakona, kršćanstvo bi vjerojatno ostalo mala židovska sekta i teško bi se proširilo među drugim narodima. Umjesto toga, naglasak je stavljen na vjeru u Krista, a ne na vanjske obrede i propise. Upravo ta otvorenost omogućila je kršćanstvu da postane svjetska religija.
Dodatno objašnjenje za ovu promjenu mnogi pronalaze u Isusovim riječima iz Evanđelja po Marku, gdje on govori da čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi u njega izvana, nego ono što izlazi iz njegova srca. Ova izjava protumačena je kao pomicanje fokusa s vanjskih pravila na unutarnje stanje čovjeka, odnosno na moral, namjere i djela. Apostol Pavao kasnije dodatno razvija tu misao, ističući da ništa samo po sebi nije nečisto, nego da nečistim postaje ono čemu čovjek daje takvo značenje.
Iako su se rasprave o prehrani nastavile i kasnije, temeljna odluka iz Jeruzalema ostala je na snazi. Kršćanska zajednica definirala je svoj identitet kroz vjeru u Isusa Krista i djelovanje Svetog Duha, a ne kroz strogo pridržavanje starozavjetnih zakona. To ne znači da su ti zakoni izgubili svaku vrijednost, već da su dobili novo tumačenje u svjetlu Novog zavjeta.
Za razliku od judaizma i islama, gdje su prehrambeni propisi i danas sastavni dio vjerskog identiteta, kršćanstvo se razvilo u smjeru veće slobode po pitanju hrane. Zbog toga kršćani bez zadrške jedu šunku, slaninu i druge svinjske prerađevine, ne smatrajući ih duhovno problematičnima. U središtu kršćanske vjere ostaje odnos s Bogom, ljubav prema bližnjemu i življenje u skladu s Kristovim učenjem, dok prehrambeni izbori ostaju stvar osobne savjesti i kulture.
Na kraju, jasno je da je razlika u odnosu prema svinjetini rezultat različitog tumačenja svetih tekstova i povijesnog razvoja religija. Odluka da se kršćanstvo oslobodi stroge primjene starozavjetnih prehrambenih zakona bila je ključna za njegovo širenje i oblikovanje identiteta koji poznajemo danas. Upravo ta odluka pokazuje kako se vjera može prilagoditi novim okolnostima, a da pritom zadrži svoju suštinu.
