Predstavljamo posljednju djevicu Balkana, ženu koja se zavjetovala na celibat i prisvojila muški identitet, tražeći oslobođenje u patrijarhalnom društvu.
Na svijetu je ostalo samo deset djevica — žena koje su se, sputane tradicijom, siromaštvom ili društvenim stegama, zavjetovale na celibat i odlučile živjeti kao muškarci. Ova skoro izumrla tradicija s Balkana preživjela je samo u udaljenim regijama Albanije i Kosova, gdje se priče o ovim posljednjim djevicama prenose do danas.
Među njima je Giustina Grishaj, pojedinac podrijetlom iz planinskog sela Lepuše, koje se nalazi u regiji Velika Malesija u sjevernoj Albaniji. U dobi od 23 godine Giustina je donijela ključnu odluku koja će zauvijek promijeniti tijek njezina života – odrekla se svoje ženstvenosti, posvetila zavjetu celibata i prihvatila muški identitet.
“Albanijom su nekada dominirali muškarci. Da bi se osigurao opstanak, čovjek se morao asimilirati u njihove redove”, primijetila je Giustina.
Postojanje djevičanskog života kao namjernog izbora, zajedno sa ženama koje su prešle u muški identitet kako bi izdržale ulogu Burnesa, ili zakletih djevica, sastavni je aspekt albanske tradicije stoljećima. U društvima u kojima je ženama bilo uskraćeno pravo glasa, posjedovanja imovine, slobode kretanja ili donošenja osobnih izbora, Burnesha je predstavljala iznimku – ženu koja je odbacivanjem tradicionalnih rodnih uloga stekla prava rezervirana isključivo za muškarce.
Giustina, 58, proživjela je djetinjstvo obilježeno neimaštinom. Nakon očeve smrti, njezina se majka našla sama sa šestero djece o kojoj se morala brinuti. Kako bi olakšala majčin teret i uzdržavala svoju obitelj, Giustina se zaklela da će postati buresha – zamijenivši haljine za hlače, nježnost za autoritet i izglede za obitelj za život u samoći.
“Nikad se nisam htjela udati ili preuzeti ulogu domaćice. Uvijek sam više voljela rad i neovisnost”, kaže.
Trenutno vodi skroman život, vodi gostionicu, njeguje zemlju, uzgaja stoku, a znanje koje je naslijedila od oca koristi za liječenje pojedinaca biljem. Njezin svakodnevni život predstavlja izazove, jer se sela poput Lepuše tijekom zimskih mjeseci često nađu izolirana, bez struje i komunikacijskih signala. Ipak, Giustina ne žali.
“Ponosan sam što sam Burnesa i ne žalim zbog svog izbora.
Izazovno, ali oslobođeno postojanje djevice koja živi u udaljenim planinama Albanije rasvjetljava njezina rođakinja, Valeriana Grisaj, koja je odrasla s njom. Valeriana razmišlja o postupnim promjenama koje su se dogodile tijekom godina, iako smatra da nisu napredovale dovoljno brzo. Iako trenutno studira u Tirani i prihvatila je moderan način života, živo joj je u sjećanju trenutak kada je kao dijete saznala da će se njezina prijateljica s četrnaest godina udati i prekinuti školovanje.
U ruralnim područjima žene se još uvijek suočavaju s nedostatkom opcija. Ako se netko odluči ne oženiti u mladoj dobi, jedina alternativa je preuzeti ulogu burnese.
No, Valeriana je odabrala treću opciju. Otputovala je u Tiranu kako bi studirala filmsko snimanje i fotografiju, odlučna da prekine krug podređenosti i šutnje.
Iako mnogi pojedinci danas vide žene Burnesha kao hrabre i otporne, istina o njihovom postojanju je višestruka. Biti Burnesh znači odreći se svih aspekata ženstvenosti, obitelji, ljubavi i majčinstva u potrazi za poštovanjem i pravima.
Drande, porijeklom iz obalnog grada Shenjina, kaže da nikada nije osjećao povezanost sa ženama, već isključivo s muškarcima. Trenutno radi kao proizvođač pića i rakije, puši cigarete, a o svom identitetu govori muškim zamjenicama.
“Dosljedno sam sebe vidio kao muškarca. Poštovanje koje sam dobio pripisano je mom identitetu kao muškarca, a ne kao žene. Doživio sam veći osjećaj slobode.
Ipak, priznaje da je tijekom razdoblja samoće često doživljavao osjećaje sumnje i melankolije.
Ponekad sam razmišljao o iskustvu roditeljstva. Tijekom svoje bolesti našao sam se bez ikoga tko bi mi pružio njegu. Međutim, takvi trenuci su prolazni.
- Postojanje djevice karakterizira delikatna ravnoteža pobune, samoće i poštovanja. Kanun, drevni kodeks zakona koji se pojavio u Albaniji tijekom 15. stoljeća, poslužio je kao osnova za društvenu strukturu. Prema njegovim propisima, žene su se smatrale vlasništvom svojih muževa, bez prava na nasljedstvo, obrazovanje ili autonomiju. U tom kontekstu, koncept burneşe nije bio simbol oslobođenja; nego je predstavljao jedino sredstvo kojim je žena mogla biti isključena iz ovog društvenog poretka – pa čak i iz kruga krvne osvete, ako je to bio jedini način da se očuva čast obitelji.
Postati burneš predstavljao je način da se izbjegne dogovoreni brak, a da se istovremeno očuva čast mladoženjine obitelji. Za žene koje nisu imale autonomiju da same odlučuju o svojoj sudbini, predanost celibatu često je djelovala kao sredstvo za bijeg od institucije braka.
Etnografkinja Aferdita Onuzi objasnila je da im je ova odluka omogućila da zaobiđu krvnu osvetu između dviju obitelji.
Stoljećima su propisi koji reguliraju krvnu osvetu bili navedeni u Kanunu, drevnom albanskom zakoniku koji datira iz 15. stoljeća. Služeći kao temelj društvenog poretka u sjevernoj Albaniji i na Kosovu, Kanun je bio od posebne važnosti tijekom osmanskog doba.
- Kako stoji u tom zakoniku, čin krvne osvete bio je društvena dužnost usmjerena na očuvanje časti. Ovaj ciklus često je započinjao uvredom, prijetnjom ili pogrešnim tumačenjem, ali je mogao eskalirati do ubojstva. Tada se očekivalo da će obitelj žrtve uzvratiti na sličan način – ubojstvom počinitelja ili drugog muškog rođaka njegove obitelji.
Jednako je inspirativna pripovijest o Stani, koja ostaje zarobljena očevim prokletstvom i nikada nije iskusila intimnost s muškarcem; više detalja možete pronaći ovdje.
U tom okviru, žene se nisu upuštale u krvnu osvetu; međutim, obećanjem da će ostati nevini, mogli su preuzeti “mušku” društvenu ulogu. Taj im je aranžman davao određena prava, a istovremeno ih štitio od opasnosti da budu žrtve krvne osvete.
“To im je služilo kao put za bijeg”, tvrdi Aferdita.
Aferdita Onuzi, etnografkinja s dugogodišnjim istraživanjem ovog fenomena, ističe potrebu razlikovanja tradicionalnog i modernog burneša u današnjem kontekstu.
“Prije se to smatralo nužnim za preživljavanje, a sada se to transformiralo u individualni izbor, no nijedna od ovih odluka nije olaka.
Društveni stavovi se mijenjaju. Aktivistica Rea Nepravista izričito ističe da snaga žene ne mora biti ograničena na definicije koje postavljaju muški standardi.
Na prosvjedu povodom Međunarodnog dana žena 2019. u Tirani držala je transparent s crvenim križem iznad izraza “burnesh” i izrazom “Jaka žena” ispod njega.
Na albanskom se izraz burneša koristi za opisivanje snažne žene, što u biti znači ‘muževnost’. Imperativ je da preispitamo i redefiniramo naše razumijevanje snage.
