Tema današnjeg članka je Vila iznad Madrida i čovjek bez duše, priča koja se godinama prepričava u tišini, među ljudima koji vjeruju da neke tajne jednostavno ne mogu ostati zakopane.
Na obroncima brda iznad španske prijestolnice smjestila se stara vila, građevina koja izgleda kao da je istrgnuta iz vremena. Visoka kamena ograda, kovana kapija i prozori koji uvijek djeluju kao da nešto skrivaju, učinili su je predmetom mnogih legendi. No jedna se posebno izdvojila – ona o čovjeku koji je živio unutra, a za kojeg su mještani tvrdili da je bez duše.
Vila je nekada pripadala uglednoj porodici koja je živjela povučeno i daleko od gradske vreve. Nakon što su se posljednji članovi preselili u inostranstvo, kuća je ostala prazna godinama, zarasla u bršljan i obrasla sjenama. Upravo tada počinju priče o misterioznom čovjeku koji se uselio bez ičije dozvole, ne ostavljajući tragove, ne praveći buku i gotovo nikada se ne pojavljujući van njenih zidina. Prvi koji su ga vidjeli bili su planinari koji su prolazili obližnjim putem. Tvrdili su da se u prozoru na drugom spratu pojavio silueta muškarca, ali njegovo lice nije imalo nikakvu emociju, kao da nije pripadalo živom biću.
Priče su se počele širiti, a mještani su ga nazvali čovjekom bez duše. Navodno nije reagovao na pozive, nije izlazio po danu i nikada se nije čulo da u kući radi radio, televizor ili bilo kakav uređaj. Čak su i životinje izbjegavale prilaziti ogradi oko vile, što je dodatno raspirivalo strahopoštovanje prema tom mjestu.
Jednog proljeća, mlada novinarka iz Madrida odlučila je istražiti ovu priču. Za nju je sve to djelovalo kao idealan materijal za članak koji bi mogao donijeti pažnju. Srećom ili nesrećom, imala je dovoljno hrabrosti da se približi vili i pokuša otkriti istinu. Već na ulazu osjetila je hladan nalet vjetra, iako tog dana nije bilo ni najmanjeg povjetarca. Kapija je bila otključana, što ju je još više zbunilo. Ušla je i koračala dvorištem prekrivenim suhim lišćem, dok je tišina oko nje bila gotovo nestvarna.
- Na drvenim vratima zakucala je nekoliko puta, ali odgovora nije bilo. Gurnula ih je i ušla u hodnik. Unutra je sve djelovalo uredno, ali kao da je vrijeme stalo. Prašina se nije taložila kao u napuštenim kućama, a namještaj je bio besprijekorno očuvan. Nakon nekoliko minuta unutra je začula lagane korake. Okrenula se i ugledala muškarca srednjih godina, blijedog, sa izrazom lica koji nije otkrivao ništa – ni radost, ni strah, ni tugu. Samo prazninu.
Upitala ga je ko je i da li zna da ljudi govore da živi u napuštenoj vili. On je tada, tiho i gotovo šapatom, izgovorio da nije došao da živi, nego da čuva. Njegove riječi bile su zagonetne, a kada ga je zamolila da objasni šta to znači, okrenuo se i bez riječi odšetao u jednu od soba. Pratila ga je, ali kada je otvorila vrata, unutra nije bilo nikoga. Kao da je nestao u zraku.
Novinarka je uspaničeno napustila vilu i vratila se u grad. Uredniku je ispričala sve, ali on joj nije vjerovao dok nije otišla s ekipom da snimi kuću. Tada je vila bila potpuno prazna, prašnjava i zapuštena, kao da godinama u njoj nije bilo života. Nije bilo traga čovjeku kojega je vidjela. Čak ni onoj sobi nije bilo namještaja, iako ga se jasno sjećala.
Iako je iz Madrida donijela priču koja nije imala nijedan opipljiv dokaz, uvjerila je mnoge da neke istine jednostavno ne mogu biti uhvaćene kamerom. Legenda o vili iznad Madrida i čovjeku bez duše nastavila je živjeti, podstičući maštu svih koji vjeruju da svijet oko nas krije mnogo više nego što možemo vidjeti.
