U današnjem članku vam donosimo potresnu priču o književnici Vedrani Rudan, ženi poznatoj po britkom jeziku, neustrašivim stavovima i neumornoj borbi protiv laži i licemjerja.
Ovoga puta, međutim, Rudan nije progovorila o društvu, politici ili ljubavi, već o vlastitom zdravlju. Njeno priznanje da joj se zdravstveno stanje pogoršalo i da je čula zabrinjavajuće riječi od onkologa, duboko je potreslo mnoge njene čitatelje i obožavatelje.
Vedrana Rudan već duže vrijeme otvoreno govori o bolesti s kojom se bori. Nikada nije tražila sažaljenje, već je o svemu pričala na sebi svojstven, direktan i iskren način. U jednom od svojih posljednjih obraćanja javnosti, priznala je da joj se stanje pogoršalo i da je morala na nove pretrage. Njene riječi bile su teške, ali i prožete ironijom, onom istom koja je oduvijek bila njen zaštitni znak. “Kad sam sjela pred onkologa, nisam znala hoću li plakati ili ga pitati ima li nešto jače od kafe”, rekla je s gorčinom koja se osjeća između redova.
- Onkolog joj je, kako je opisala, rekao da se bolest proširila i da slijedi nova faza liječenja. Iako su mnogi očekivali da će se povući i prestati govoriti o tome, Vedrana je odlučila učiniti suprotno — javno progovoriti o svakom detalju, o strahu, o nemoći, ali i o neuništivom duhu koji je tjera da ide dalje. “Neću da me pamte po dijagnozi. Hoću da me pamte po jeziku koji nije znao šutjeti”, napisala je u jednom svom tekstu.
Njen način da se nosi s bolešću nije klasičan. Dok bi mnogi potražili mir i tišinu, ona traži riječi. Pisanje joj je, kako kaže, postalo terapija i način da sačuva razum. U svojim blogovima i javnim nastupima ne krije ogorčenost zbog sistema koji pacijente često pretvara u brojeve, ali ni zahvalnost prema medicinskom osoblju koje se, unatoč svemu, bori za svakog pacijenta. “Neki doktori su hladni, kao da im je pacijent samo još jedan slučaj. Moj onkolog nije takav. Rekao mi je da se ne predajem, ali i da se pripremim na teške dane. Nisam znala da li da ga udarim ili zagrlim”, priznala je.
Njene ispovijesti nisu samo o bolesti, nego i o načinu na koji društvo reaguje na bol. Mnogi su je napali što o tome piše javno, tvrdeći da “širi depresiju”, dok su joj drugi zahvaljivali što ima hrabrosti reći ono što svi misle, a niko ne smije izgovoriti. Vedrana na sve to odgovara smireno, s prepoznatljivom dozom sarkazma: “Ako nekoga deprimira moja istina, neka čita bajke. Ja nisam bajka, ja sam život.”
- Ona ne pokušava uljepšati stvarnost. Govori o terapijama, o mučninama, o danima kada ne može ustati iz kreveta, ali i o trenucima kad se smije do suza jer, kako kaže, “ni smrt nije vrijedna da joj se predaš bez borbe”. Njene riječi nose poruku mnogima koji prolaze kroz slične bitke – da je ljudsko dostojanstvo u hrabrosti, ne u prikrivanju boli.
Rudan ističe da je onkolog pokušao ostati profesionalan, ali da je u njegovim očima vidjela ono što nijedan pacijent ne želi vidjeti – sažaljenje. “To me pogodilo više od dijagnoze. Sažaljenje je otrov. Kad te neko počne žaliti, prestane te gledati kao čovjeka”, rekla je. Upravo zato, i dalje piše, šali se i provocira svijet oko sebe, jer, kako tvrdi, humor je njeno najjače oružje protiv straha.
Na kraju svog posljednjeg obraćanja, Vedrana je poručila da ne zna koliko joj je vremena ostalo, ali da će ga iskoristiti najbolje što može – pišući, smijući se i govoreći istinu. “Neću da me pamte po bolesti, već po rečenici koja je nekome otvorila oči. Ako sam to uspjela, živjela sam dovoljno”, zaključila je.
Njen hrabar i ogoljen nastup podsjetnik je svima koliko je važno govoriti o onome što nas boli. Vedrana Rudan i u najtežim trenucima ostaje vjerna sebi – beskompromisna, iskrena i neumoljiva. I možda upravo zato, njene riječi imaju moć da dirnu, probude i podsjete nas da je život, čak i kad boli, vrijedan svake borbe.
