Jeste li ikada razmišljali o pričama o svom djetinjstvu? Jeste li se pokušali sjetiti prošlih događaja? Istraživači su otkrili razloge zbog čega se ne možemo sjetiti detalja iz ranog djetinstva.
Pokušavajući se prisjetiti najranijih iskustava iz djetinjstva, često se nađemo u dilemi – jesu li to stvarna sjećanja ili, bolje rečeno, kasnije nastale konstrukcije pod utjecajem tuđih priča ili fotografija koje smo davno gledali? Uobičajeno je da se pojedinci ne sjećaju jasno događaja prije treće ili četvrte godine. Štoviše, čak i ti fenomeni do sedme godine života često izgledaju nejasni i nesigurni.
Fenomen nazvan “amnezija u djetinjstvu” i dalje zbunjuje mnoge psihologe, unatoč opsežnim istraživanjima koja su trajala nekoliko desetljeća. U početku bi se moglo pretpostaviti da je nedostatak pamćenja posljedica nepotpunog razvoja sustava pamćenja u novorođenčadi. Međutim, brojna istraživanja pokazuju da čak i vrlo mala djeca imaju sposobnost formiranja specifičnih sjećanja, koja se protežu dalje od običnog kratkoročnog sjećanja.
Na primjer, istraživanje je pokazalo da šestomjesečna beba može usvojiti određene radnje i zadržati ih nekoliko tjedana. U jednoj odvojenoj studiji, bebe ove dobi naučile su aktivirati polugu na igrački kako bi pokrenule mali vlak. Kad su dva do tri tjedna kasnije ponovno upoznati s istom igračkom, prepoznali su mehanizam i ponovili radnju, unatoč tome što nisu bili u interakciji s igračkom u razdoblju između.
To nedvosmisleno ukazuje na prisutnost tragova dugoročnog pamćenja u tako ranoj razvojnoj fazi.
Znanstvenici tvrde da pravi uzrok amnezije u djetinjstvu ne proizlazi iz nedostatka kapaciteta pamćenja, već iz progresivnog sazrijevanja mozga i njegovih struktura koje su neophodne za formiranje i zadržavanje pamćenja. Hipokampus, posebna regija mozga, posebno je značajan jer je ključan za organiziranje i pohranjivanje sjećanja. Iako je ova struktura prisutna pri rođenju, njen razvoj se ne događa sve dok dijete ne napuni sedam godina, što može objasniti prolaznu prirodu sjećanja formiranih prije te razvojne prekretnice.
Osim bioloških utjecaja, jezik značajno pridonosi razvoju pamćenja. Djeca koja imaju sposobnost govora u trenutku događaja pokazuju veću sposobnost prisjećanja tog iskustva jer ga mogu artikulirati. Studije pokazuju da povezivanje riječi s iskustvima služi kao učinkovit mehanizam za konsolidaciju pamćenja.
U jednoj studiji znanstvenici su analizirali djecu koja su prije nekoliko godina doživjela manje ozljede i koja su kasnije bila u bolnici. Nalazi su pokazali da su se tih događaja mogli prisjetiti oni koji su u to vrijeme bili stariji od 26 mjeseci i već stekli verbalne vještine. Nasuprot tome, djeca mlađa od ove dobi, koja još nisu razvila svoje govorne sposobnosti, pokazala su minimalno sjećanje na incident. Ovaj ishod implicira jaku korelaciju između jezične sposobnosti i sposobnosti kodiranja i kasnijeg vraćanja sjećanja.
Štoviše, na stupanj do kojeg odrasli mogu pristupiti sjećanjima iz djetinjstva utječu i kulturni kontekst i odgoj. Na primjer, pojedinci odrasli u zapadnim društvima koja promiču neovisnost i individualnost često se lakše prisjećaju ranijih faza svojih života nego oni iz kultura koje daju prednost zajedništvu i snažnim vezama s obitelji i zajednicom.
U zapadnim društvima roditelji češće razgovaraju s djecom o svojim emocijama i osobnim iskustvima.
Nasuprot tome, u drugim kulturnim kontekstima, naglasak se stavlja na zajedničke prakse i zajedničke vrijednosti. Ovakav drugačiji pristup može značajno utjecati na informacije koje dijete smatra važnima i koje kasnije zadržava u svom sjećanju.
