U nastavku teksta vam donosimo ispovjest jedne mlade žene , koja je odlučila da se iz ljubavi uda za muškarca koji živi u Turskoj , a ona je inače iz Rusije.U ranoj fazi njihova braka sve je izgledalo savršeno. No, nakon samo godinu dana zajedničkog druženja, Alena je pobjegla… Detalje otkrijte u nastavku.
Alena, mlada žena porijeklom iz Rusije, ispričala je svoje iskustvo braka koji je trajao samo godinu dana, ilustrirajući kako kulturološke razlike, lažna očekivanja i nejednakost mogu potkopati ljubav.
Iako se međunarodni brakovi često prikazuju kao romantične zajednice koje premošćuju različite svjetove, oni se ponekad mogu pretvoriti u zamku za one koji žele graditi zajednički život temeljen na načelima jednakosti i međusobnog poštovanja.
Dok je radila kao turistički vodič u Turskoj, upoznala je svog budućeg supruga, lokalnog poduzetnika koji je bio vlasnik neobičnog kafića u Alanyi.
Posjedovao je šarm i pažnju, predstavljajući se kao uzoran partner. Njihova je veza brzo i strastveno procvjetala, što je dovelo do odluke da se vjenčaju. Alena se preselila k njemu, čime je započela novo poglavlje u svom životu u atraktivnom mediteranskom ambijentu, ali nije bila svjesna kojim će putem krenuti njihov brak.
Odmah nakon vjenčanja u njihovoj vezi počele su se pojavljivati pukotine. Suprug joj je zabranio da radi, pravdajući to pozivanjem na konvencionalno mišljenje da muškarac treba brinuti o obitelji, a žena treba ostati kod kuće obavljati kućanske poslove, uključujući i kuhanje. U početku se trudila ispuniti to očekivanje; međutim, ubrzo joj je postalo očito da je ta takozvana “tradicija” rezultirala lišavanjem njezine slobode, identiteta i osobnog dostojanstva.
Dani su se počeli zrcaliti. Alena je ostala kod kuće, obavljala kućanske poslove i pripremala obroke, dok je njezin suprug vrijeme provodio na poslu. Po povratku je od nje očekivao da mu se potpuno posveti, od serviranja do pranja i slaganja rublja. Svaki je obrok morao biti svježe skuhan i obilan, jer je na tome, kako je tvrdio, odrastao. Jednom prilikom je došlo do svađe kada mu je dala juhu od prethodnog dana, sukob koji je jasno otkrio njegovu potrebu za ritualima i kontrolom.
Kako je vrijeme odmicalo, razina kontrole se značajno pojačavala. Nije smjela izaći iz kuće bez njegova dopuštenja, čak ni zbog svakodnevnih aktivnosti poput odlaska u trgovinu ili kozmetički salon. Komunikacije s prijateljima bile su zabranjene, a njezin izgled bio je diktiran njegovim propisima. Bilo joj je zabranjeno nositi suknje koje padaju iznad koljena ili se šminkati. Njezin osjećaj individualnosti bio je ugušen, a njezin se osjećaj zatvorenosti povećavao svakim danom.
- Napori da provedu vrijeme zajedno, osobito vikendom, pokazali su se uzaludnim jer je njezin suprug sve manje pokazivao interes za zajedničke aktivnosti. Njegov fokus postao je zaokupljen monotonijom svakodnevnog života, dok se Alena našla uglavnom zatvorena u svom stanu, lišena društvene interakcije i osjećaja pripadnosti.
Čak se i kuhinja, prostor u kojem je tražila utjehu, pokazala kao sredina u kojoj se nije mogla u potpunosti izraziti. Dok je ona uživala u pripremanju poznatih ruskih jela, njezin suprug inzistirao je isključivo na tradicionalnoj turskoj kuhinji. Nije pokazivao ni zanimanje ni sklonost da prihvati bilo što izvan svojih ustaljenih preferencija. Ova prisila da dominiraju u svakom aspektu njihovog zajedničkog života postala je nepodnošljiva.
Na kraju, suočena s upornim ograničenjima i osjećajem manje vrijednosti, Alena se odlučila vratiti u Rusiju. Razvela se od muža i napustila ga, vrativši se majci sa spoznajom da život lišen jednakosti i slobode ne može poslužiti kao temelj istinske sreće, bez obzira na ljubav koja ga je izvorno inspirirala.
Njezino iskustvo služi kao značajna lekcija za sve pojedince uključene u međukulturalne odnose: iako ljubav može biti moćna, ne može opstati bez poštovanja, razumijevanja i jednakosti. Partnerstvo ne uključuje samo dijeljenje života, već i međusobno prihvaćanje i podršku, lišeno dominacije i prisile.
