Vođen zavišću, Junuz Kečo je 21. marta 1985. tragično lišio života svoju suprugu Rasemu Fazlibašić, u prisustvu njene pokćerke Sanele Fazlibašić, kojoj je nožem nanio sedam smrtonosnih rana u predjelu grudi i leđa. On je nakon sudskog postupka osuđen na 15 godina zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči. U ranoj fazi rata uspješno je organizirao bijeg iz fočanskog zatvora, zajedno s još petoricom zatvorenika. Junuz Kečo je sredinom osamdesetih postao najpoznatiji bjegunac u bivšoj Jugoslaviji.
Njegov bijeg od vlasti potaknuo je raširenu mitologiju koja ga prikazuje kao raznobojnog zločinca, nedokučivog odmetnika, lukavog šumskog stanovnika i ubojicu s opsežnim popisom žrtava, kako to u jednom od svojih književnih djela pripovijeda Marko Lopušina. Potjernica SSUP-a daje opis plavokosog muškarca u ranim četrdesetim godinama, kratkih brkova, visokog 175 centimetara, koji posjeduje snagu, opasnost, vještinu i inteligenciju. Život ovog zagonetnog lika poslužio je kao inspiracija za film “Kuduz”. Međutim, je li on doista bio smioni zločinac ili je bio čovjek izjedan emocionalnim previranjima nakon ženine izdaje? Možda je stvarnost daleko od onoga što se čini. U selu Žeželovo, koje se nalazi u blizini Kiseljaka u Bosni i Hercegovini, rođen je Kečo. Tijekom djetinjstva suočavao se s odsutnošću oca i počeo se boriti za vlastitu egzistenciju, neumorno radeći od jutra do mraka. U jednom se trenutku čak okušao u nedozvoljenoj praksi krivotvorenja novca, a kada je policija stigla da ga uhapsi, Junuz je hrabro pobjegao na svom motociklu. Kasnije je taj čin percipiran kao navodni pokušaj atentata na policajca.
Nakon navedenog događaja, Kečo je potražio utočište u šumi desetak dana, sve dok nije uhapšen, brutalno napadnut, osuđen, a potom i lišen slobode. Po izlasku iz zatvora odvažio se u inozemstvo i uspio skupiti pozamašnu ušteđevinu. Po povratku u rodni grad brzo je zaprosio prvu ženu na koju je naišao, Rasemu Fazlibašić. Rasema je sa trideset godina dobila kćer iz prethodnog braka, a Kečo joj je postao šesti muž. Nažalost, njihov brak je kratko trajao, trajao je samo tri godine. Rasema je povremeno radila kao konobarica u lokalnoj kafani, gdje se sve češće susrela s Junuzovim poznanikom Atifom Bužom iz Hadžića. Obuzet ljubomorom, Junuz je pokušao fizički napasti bivšeg prijatelja, ali se Atif pokazao moćnijim i izvukao pobjedu u svađi. Nakon toga, Junuz se pokušao upustiti u razgovor sa Rasemom, koja je odmah izrazila želju za razvodom i napuštanjem zajedničkog prebivališta. Junuz Kečo je 21. marta 1985. godine posjetio iznajmljeni stan svoje bivše supruge u znak usrdne molbe za pomirenje. Kečo je u bijesu, nakon što se nije uspio riješiti, lišio života bivšu voljenu, zadavši joj četiri uboda nožem. Prema jednom kazivanju, dok je bježao, naišao je na Halila Džambasa, gazdu, kojeg je također ozlijedio istim nožem prije nego što je pobjegao u dubinu šume. Sljedećeg dana policija je pokrenula potragu za počiniteljem iz Žeželova.
Umjesto pronalaska Junuza, za to vrijeme otkriveno je samo pismo koje je on napisao svojoj umrloj ženi. U tom je pismu drsko zaprijetio smrću njoj, njezinu ljubavniku i svima koji bi mu se usudili zapriječiti na putu u životu. Kečo je tokom svjedočenja pred sudom često spominjao da se zločin dogodio zbog nevjere njegove supruge Raseme s Atifom Bužom, kojeg je nakon ubistva pokušao eliminirati ispred svoje kuće. I sam Buža pozvan je kao svjedok na suđenju Keči. Godine 1986. Kečo je uhićen u Budvi, a suđenje koje je uslijedilo otkrilo je istinu. Tragično, u neposrednoj blizini njegovog prebivališta u Lepenici, Junuz i njegova pokćerka Sanela dočekali su svoju preranu smrt 19. augusta 1993. godine. Prvo je snajperski metak pogodio Sanelu, a u hrabrom pokušaju da joj pomogne, Junuz je također pogođen i smrtno ranjen. . Potresno je primijetiti da su umrli držeći se čvrsto za ruke.
