Turska sarma se pravi na krajnje neuobičajen način, iako su skoro svi sastojci za pripremu isti kao i kod naše tradicionalne sarme.
Upravo u tome i leži njena posebnost: poznati ukusi, ali sasvim drugačija tehnika pripreme i serviranja. Na prvi pogled djeluje kao da je riječ o klasičnom jelu koje svi znamo, ali već pri prvom zalogaju postaje jasno da Turci ovom starom receptu daju potpuno novu dimenziju. Njihova kuhinja je bogata začinima, aromama i malim trikovima koji čak i najjednostavnije jelo pretvaraju u pravo gastronomsko iskustvo.
Za razliku od naše sarme, gdje se svaki list kupusa puni i pažljivo uvija u male rolnice, turska verzija se priprema gotovo kao pita. Umjesto pojedinačnih sarmi, listovi kupusa se spajaju i koriste kao velika kora, što omogućava da se fil rasporedi ravnomjerno i da jelo dobije sasvim drugačiju teksturu.
U Turskoj se najčešće koristi običan svježi kupus koji se kratko prokuha kako bi omekšao, dok se kod nas često koristi kiseli kupus, koji jelu daje izraženiju, kiselkastu notu. Obje varijante su podjednako dobre, pa izbor zavisi od ličnih navika i ukusa.
Fil za tursku sarmu se ne razlikuje mnogo od onoga na koji smo navikli. Mljeveno meso, pirinač, crni i bijeli luk čine osnovu, ali ono što ovu sarmu izdvaja jesu začini. Suva nana, kumin i kombinacija slatke i ljute začinske paprike daju smjesi miris koji podsjeća na orijentalnu kuhinju i unosi toplinu u svaki zalogaj. Maslinovo ulje se koristi umjesto masti, što filu daje mekšu strukturu i laganiji ukus, ali bez gubitka punoće koju svi očekujemo od sarme.
Kada se smjesa dobro sjedini, prelazi se na najzanimljiviji dio pripreme. Listovi kupusa se operu, očiste i ukloni se tvrdi korijen. Zatim se nekoliko listova spoji jedan preko drugog kako bi se dobila velika površina, gotovo kao kora za pitu. Na tu „koru“ se ravnomjerno rasporedi fil, a zatim se sve zajedno urola u dugu sarmu. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se ivice ne zatvaraju kao kod klasične sarme. Umjesto toga, duga rolna se spiralno slaže u podmazanu tepsiju, stvarajući oblik koji podsjeća na domaću savijaču ili puža.
Ovakav način slaganja ne samo da izgleda atraktivno, već ima i praktičnu stranu. Sarma se ravnomjerno peče, sokovi ostaju unutar jela, a svaki komad koji se kasnije reže ima podjednaku količinu fila i kupusa. Kada je sarma složena, preliva se posebnom smjesom od maslaca ili masti, paradajz paste, bijelog luka, vode i soli. Taj preliv prodire između slojeva i tokom pečenja stvara bogat sos koji se savršeno uklapa sa začinima iz fila.
- Pečena turska sarma se obično reže kao pita i služi topla, često uz jogurt ili kiselo mlijeko. Ukus je pun, aromatičan i pomalo drugačiji od onoga na koji smo navikli, ali i dalje dovoljno blizak da probudi osjećaj domaće kuhinje. Upravo ta kombinacija poznatog i novog čini tursku sarmu posebnom. Možda je nećemo pripremati svaki put umjesto klasične sarme, ali svakako zaslužuje mjesto na trpezi kada poželimo da tradicionalnom jelu damo malo egzotičnog šarma.
