Sakib je u Njemačku stigao tiho, bez velike pompe, ali ubrzo je njegovo ime počelo kružiti kao simbol uspjeha, harizme i neočekivanih životnih obrta. Kada je postao član jedne renomirane auto-kompanije, niko nije slutio da će se njegova priča pretvoriti u nešto što se prepričava poput legende. Njegov prvi nastup na velikom auto salonu izgledao je kao običan poslovni zadatak, ali ono što se tamo dogodilo prevazišlo je svaku zamislivu granicu između stvarnosti i nevjerovatnog.
- Već na samom otvaranju, dok su drugi zaposleni čekali u redu za razgovor sa potencijalnim klijentima, Sakib je svojim osmijehom, stavom i sigurnošću privukao pažnju japanskog izaslanstva. Dok su mnogi trgovci danima pripremali prezentacije, on je za nekoliko sati uspio prodati čak deset luksuznih automobila. Bio je to rezultat koji bi drugima bio dovoljan za cijelu godinu, ali za njega je to bio tek uvod u ono što će uslijediti.
Drugog dana sajma atmosfera se potpuno promijenila. Pojavila se vesela grupa posjetilaca arapskog porijekla, znatiželjna i neuobičajeno opuštena. Njihov pristup razlikovao se od stroge ozbiljnosti tipične za poslovni svijet. Dok su svi očekivali dugačke pregovore, oni su, na iznenađenje prisutnih, Sakibu jednostavno predali ključeve od petnaest automobila. Nisu ih kupili, nisu tražili nikakvu protuuslugu – jednostavno su mu ih poklonili, iz čistog poštovanja i simpatije koje su osjećali prema njemu.
Šok na licima prisutnih bio je neprocjenjiv. Njegov šef, čovjek koji je cijeli život proveo u poslu, navikao na stroge pregovore i formalnosti, nije mogao vjerovati sopstvenim očima. Tiho mu je prišao i upitao: „Kako ti uspijevaš da sklapaš poslove na način koji niko drugi ne zna?“ Sakib se samo nasmijao i odgovorio da to nije slučajnost – da ima prijatelje i poznanike u svim sferama, od poslovnih magnata do vjerskih vođa. A onda je dodao rečenicu koja je sve ostavila bez riječi: „Poznajem Papu lično. Čak smo prijatelji.“
- U dvorani je nastala potpuna tišina. Malo ko je mogao povjerovati u tako smjelu tvrdnju. No Sakib je išao dalje: ponudio je opkladu od 10.000 eura svom šefu da će mu, ako ga povede u Vatikan, pokazati trenutak kada se lično rukuje s Papom. Iako je to djelovalo kao nevjerovatna šala, pripreme za put u Rim ubrzo su postale stvarnost.
Nekoliko dana kasnije, na Trgu Svetog Petra, pred očima hiljada okupljenih, scena je bila poput sna. Na poznatom balkonu, uz samog Papu, pojavio se Sakib sa svojim ocem. Smijali su se, mahali ljudima i pozdravljali masu, dok je ispod vladao pravi delirij. Za sve skeptike to je bio trenutak istine – Sakib je zaista govorio istinu, a njegova riječ je dobila težinu kakvu niko nije mogao osporiti.
- Njegov šef, koji je stajao u gomili, bio je toliko zatečen da je izgubio svijest. Kada je došao sebi, još uvijek zbunjen, čuo je prolaznika kako pita: „Ko je onaj čovjek na balkonu pored Sakiba?“ I tada je postalo jasno da se percepcija potpuno promijenila – dok su svi gledali u Papu, neki su vjerovali da je glavna ličnost upravo Sakib, čovjek čije je prisustvo zasjenilo i najveće autoritete.
Ova neobična epizoda brzo je prerasla u priču koja se prepričava širom Njemačke i šire. Za neke, Sakib je bio običan zaposlenik u auto-industriji. Za druge, on je bio ličnost koja otvara vrata gdje god se pojavi, čak i u srcu Vatikana. Njegova harizma, sigurnost i sposobnost da ljude osvoji u trenu pretvorili su ga u simbol uspjeha bez granica.
Na kraju, ono što je počelo kao običan poslovni zadatak pretvorilo se u događaj koji se prepričava s nevjericom. Deset prodatih automobila, petnaest poklonjenih i jedno pojavljivanje uz Papu – sve u samo nekoliko dana. Sakib nije samo ispisao stranice jedne poslovne anegdote, već je postao živa metafora da granice uspjeha postoje samo onoliko koliko sami vjerujemo u njih
