Ponekad se najveća otkrića u vrtu dogode sasvim slučajno. Tako je bilo i sa mnom prošle jeseni, kada sam, ne znajući šta da radim s prezrelim paradajzom koji mi je ostao nakon sezone, odlučio jednostavno ga zakopati u zemlju.
Nisam imao velika očekivanja – mislio sam da će se raspasti i obogatiti tlo, ali nisam ni slutio da će iz tog jednostavnog čina izrasti pravo čudo prirode.
Jesen je bila blaga, zemlja još uvijek topla, pa sam izabrao mjesto gdje sam prethodno sadio povrće. Napravio sam rupu duboku dvadesetak centimetara, ubacio cijeli paradajz – zajedno s njegovim sjemenkama, koricom i sokom – i sve pokrio slojem zemlje i suhog lišća. Nisam dodavao đubrivo, niti nešto posebno pripremao tlo. Bio je to eksperiment iz čiste radoznalosti.
Zima je došla i prošla, a ja sam potpuno zaboravio na to mjesto. Tek u proljeće, kada sam počeo obrađivati baštu, primijetio sam male zelene izdanke koji su nikli baš na tom dijelu. Na prvi pogled činilo se kao korov, ali kad sam se približio, prepoznao sam sitne listove karakteristične za paradajz. Bilo ih je desetak, svi su niknuli iz istog mjesta – iz onog zakopanog ploda.
Počeo sam ih pažljivo zalijevati, a nekoliko sam presadio na drugo mjesto da imaju više prostora. Nisu svi preživjeli, ali oni koji jesu rasli su nevjerovatno brzo. Do početka ljeta imali su jake stabljike, tamnozelene listove i prve cvjetove. Nisu im trebali ni posebni preparati ni skupa đubriva – tlo je bilo bogato hranjivim materijama jer je paradajz sam sebi postao prirodno gnojivo.
Ono što me najviše iznenadilo bilo je to koliko su plodovi bili zdravi i ukusni. Kad su se pojavili prvi crveni paradajzi, bili su gotovo identični onima koje sam zakopao, možda čak i bolji. Sočni, mirisni, puni okusa, baš onakvi kakve samo domaća zemlja može dati. Čak su i komšije primijetile koliko su biljke bujne i tražile da im otkrijem tajnu.
Tada sam im rekao: „Samo sam zakopao cijeli paradajz.“ U početku su se smijali, misleći da se šalim, ali kad su vidjeli rezultate, mnogi su odlučili pokušati isto. Neki su zakopavali pola paradajza, neki samo sjemenke, ali najbolji rezultati su uvijek dolazili od cijelog ploda.
Zašto to djeluje? Paradajz u sebi sadrži ne samo sjemenke, nego i sve hranjive tvari koje im trebaju da proklijaju – prirodni sok, minerale i enzime. Kada ga zakopate, on se raspadne i postane organsko đubrivo, istovremeno čuvajući sjemenke od mraza i štetočina. Na proljeće, kada zemlja postane topla, sjemenke same pronađu put do površine i niču bez ikakve pomoći.
Ova metoda nije samo jednostavna, nego i ekološki održiva. Ne zahtijeva plastične posude, vrećice sjemena ni kupovinu hemijskih preparata. Sve se odvija u prirodnom ciklusu – od ploda, preko raspadanja, do ponovnog rađanja. Osim paradajza, na sličan način možete zakopati i papriku ili krastavac, mada paradajz daje najbolje rezultate jer ima otpornije sjemenke.
Do sredine ljeta, moj vrt je bio prepun zelenila. Iz jednog zakopanog paradajza izraslo je nekoliko jakih grmova koji su neprestano rađali sve do rane jeseni. Bio sam oduševljen što sam bez mnogo truda dobio obilnu i zdravu berbu.
- Danas, svake jeseni, zakopavam po nekoliko plodova u različite dijelove vrta. To mi je postala tradicija i svojevrsni znak zahvalnosti zemlji koja daje više nego što očekujemo. Ako imate stari paradajz koji se pokvario ili prezreo, nemojte ga baciti. Zakopajte ga, i možda ćete i vi, poput mene, usred ljeta otkriti pravo čudo – nove, snažne biljke koje su nikle iz ploda prošlogodišnjeg truda.
