U braku sam sa svojom suprugom osam godina i kada se osvrnem unazad, čini mi se kao da je vrijeme proletjelo u jednom dahu. Kažu da brak nije bajka, nego zajednički rad, trud i kompromis dvoje ljudi.
U našem slučaju to se pokazalo tačnim – nije uvijek bilo lako, ali svaka prepreka, svaka svađa i svaka pomirba učvrstili su nas i učinili naš odnos jačim.
Na početku je sve bilo novo i uzbudljivo. Bili smo puni energije, željni zajedničkog života i stvaranja uspomena. Sjećam se našeg prvog doma – skroman stan, polunamješten, s par naslijeđenih komada namještaja, ali pun ljubavi i smijeha. Nismo imali mnogo, ali smo imali jedno drugo. Tada sam shvatio da luksuz i bogatstvo nisu mjerilo sreće, već osjećaj sigurnosti koji ti daje osoba pored tebe.
Prve godine braka donijele su nam mnogo učenja. Naučio sam da nije uvijek najvažnije biti u pravu. Naučio sam da ponekad treba prešutjeti, pustiti, razumjeti drugu stranu i pogledati stvari iz njenog ugla. Moja supruga me naučila strpljenju i nježnosti, a ja sam njoj pokazao koliko može računati na mene u svakom trenutku. Zajedno smo sazrijevali, otkrivali svoje slabosti, ali i snagu.
S vremenom smo prošli i kroz teže faze. Nije svaki dan bio ispunjen harmonijom. Bilo je rasprava oko sitnica, neslaganja oko finansija, različitih planova i prioriteta. Ali ono što nas je držalo jeste razgovor. Uvijek smo znali da poslije ljutnje mora doći mir, poslije šutnje mora doći dijalog. Taj krug nam je pomogao da ne potonemo u udaljenost i hladnoću koje znaju uništiti brak.
Kroz ovih osam godina doživjeli smo i mnoge prekretnice. Prvi zajednički odmor, kada smo shvatili da se možemo snaći i daleko od kuće. Promjena posla, selidba u veći stan, rođenje našeg djeteta – sve su to trenuci koji su ostavili trag i oblikovali nas kao porodicu. Rođenje djeteta bilo je posebno iskustvo. Tada sam, gledajući svoju suprugu kako hrabro prolazi kroz sve, još jednom shvatio koliko je jaka. I danas joj se divim zbog toga.
Brak nas je naučio i jednostavnim, svakodnevnim stvarima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Kafu koju mi skuha ujutro prije posla, osmijeh kada se vratim kući, poruku u kojoj piše samo „jesi li dobro?“ – sve su to mali znakovi ljubavi. Shvatio sam da upravo te sitnice čine srž zajedničkog života.
Osam godina braka ne znači samo broj. To su stotine dana kada smo se budili jedno pored drugog, hiljade rečenica koje smo izgovorili, ali i tišina koju smo dijelili. To su suze radosnice i suze tuge, planovi koji su uspjeli i oni koji su propali. To je život u dvoje, sa svim svojim usponima i padovima.
Ponekad ljudi pitaju u čemu je tajna dugog i sretnog braka. Iskreno, mislim da ne postoji univerzalna formula. Svaki par ima svoju priču, svoje borbe i svoje načine kako da ih prevaziđe. Naša „tajna“ možda leži u tome što nikada nismo prestali razgovarati, nikada nismo prestali grliti jedno drugo i nikada nismo zaboravili zašto smo se uopšte zavoljeli.
Danas, nakon osam godina, volim svoju suprugu više nego prvog dana. Ta ljubav nije ista kao na početku – sada je dublja, mirnija, ali i sigurnija. Ne zavisi od leptirića u stomaku, već od povjerenja, poštovanja i zajedničkog puta koji smo prošli. Kada pogledam u budućnost, nadam se da ćemo zajedno dočekati još mnogo godišnjica, jer vjerujem da najbolje tek dolazi.
Brak nije savršen, ali ako pronađeš osobu koja te prihvata sa svim manama i vrlinama, koja te motiviše da budeš bolji čovjek i koja ti daje dom u svom srcu, onda znaš da si dobio najveći dar u životu. A ja sam taj dar pronašao u svojoj supruzi.
