Mihail Litvak, čuveni ruski psihijatar i psihoterapeut, posvetio je cio svoj profesionalni i lični život razumijevanju ljudske psihe, međuljudskih odnosa i skrivenih motiva koji upravljaju našim ponašanjem.
Kao autor niza popularnih knjiga, među kojima se posebno izdvaja „Psihološki aikido“, Litvak je postao poznat po tome što je složene psihološke pojmove približio običnom čovjeku, bez akademske hladnoće i suvišne teorije. Njegove ideje pomogle su milionima ljudi da se oslobode unutrašnjih konflikata, prepoznaju toksične odnose i nauče kako da sačuvaju sopstvenu energiju i dostojanstvo.
Jedna od ključnih Litvakovih poruka odnosi se na prepoznavanje ljudi koji nam nesvjesno ili svjesno crpe energiju. Prema njegovom shvatanju, razlika između dobrog i lošeg čovjeka ne leži u savršenstvu, jer savršenih nema, već u odnosu prema drugima.
Dobar čovjek zna da dijeli. On razumije da život nije takmičenje u kojem neko mora izgubiti da bi on pobijedio. Takva osoba nema potrebu da gomila, da se grčevito drži materijalnih stvari, pažnje ili moći. Ona lako ustupa mjesto drugome, raduje se tuđem uspjehu i ne osjeća zavist kao prijetnju sopstvenoj vrijednosti. Nasuprot tome, loš čovjek vidi svijet kao izvor iz kojeg treba uzeti što više za sebe. Njegovi interesi su uvijek ispred tuđih, čak i kada to znači da će nekoga povrijediti, iskoristiti ili poniziti. Pohlepa kod takvih ljudi ne mora uvijek biti materijalna; često je riječ o gladi za kontrolom, priznanjem ili emocionalnom dominacijom.
- Litvak je često naglašavao da se zloća vrlo često rađa iz straha. Ljudi koji su ispunjeni sumnjom i nepovjerenjem prema svima oko sebe, uglavnom nose duboku unutrašnju nesigurnost. Oni u svakome vide potencijalnu prijetnju, prevaranta ili neprijatelja. Takav čovjek ne vjeruje ni kada nema razloga za sumnju, jer njegov unutrašnji svijet nije sigurno mjesto. Strah ga čini agresivnim, zatvorenim i hladnim. S druge strane, dobar čovjek posjeduje unutrašnju hrabrost. To ne znači da je naivan ili slijep za opasnosti, već da ne dozvoljava da strah upravlja njegovim životom. On ima zdravu mjeru opreza, ali ne truje sebe stalnim negativnim pretpostavkama. Litvak je smatrao da ljudi puni bijesa često imaju nisku emocionalnu inteligenciju, jer ne razumiju ni sebe ni druge, pa taj jaz popunjavaju ljutnjom.
Još jedna važna razlika između dobrih i loših ljudi ogleda se u načinu na koji gledaju druge. Dobar čovjek traži sličnosti. On u drugima vidi ljudskost, slabosti i vrline koje su mu bliske. Iz tog osjećaja zajedništva rađa se empatija, razumijevanje i spremnost da se pomogne. Loša i ogorčena osoba, naprotiv, fokusira se isključivo na razlike. Ona ne traži dijalog, već distancu. Takvi ljudi u svemu pronalaze razlog za kritiku, sukob ili omalovažavanje. Njihova agresija prema svijetu često je odraz unutrašnjeg sukoba koji nikada nisu riješili. Dok dobra osoba privlači ljude jer ih prihvata, loša ih odbija stalnom potragom za manama.
Najveća mudrost koju nam je Litvak ostavio jeste važnost postavljanja granica. On je upozoravao da zao čovjek nikada neće razumjeti vašu dobrotu onako kako vi očekujete. Za njega je velikodušnost znak slabosti, a ne snage. Takva osoba će pokušati da vas iskoristi, iscrpi i povuče u vlastiti krug nezadovoljstva i straha. Dobar čovjek će vam, s druge strane, pružiti ruku bez skrivene namjere i poštovati vaše granice.
- Život je prekratak da bismo ga trošili pokušavajući da popravimo one koji uživaju u svojoj gorčini. Litvak nas uči da biramo okruženje koje nas ne guši, već podstiče da rastemo. Okružite se ljudima koji u vama traže sličnost, a ne razlog za sukob, jer upravo u takvim odnosima leži mir koji svi tražimo.
