Smrt predstavlja bitan aspekt postojanja, i neizbježna je. Svako živo biće će osjetit smrt. u dogledno vrijeme. Uprkos tome, čovječanstvo je dugo bilo zarobljeno pitanjem označava li smrt konačni kraj ili postoji neki oblik života i nakon nje.
Značajan broj pojedinaca vjeruje u zagrobni život, što im može olakšati prihvaćanje vlastite smrtnosti ili odlaska onih koji su im dragi.
Nakon odlaska pojedinca, smatra se da duša kreće na putovanje, prolazeći kroz voljena mjesta na koja je nailazila tijekom svog života. Doktrine i tradicije crkve naglašavaju da je duša dosljedno praćena tijekom ove faze istraživanja. Kako je rekao protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar, trenutak smrti je vođen božanskim promislom, voljom i dopuštenjem.
- Tijekom ove faze, pojedinac je najspremniji za odlazak iz ovog života. U roku od dva dana imate priliku posjetiti drage lokacije i njima značajne pojedince. Unatoč tome, interakcija s tim entitetima ostaje neizvediva, budući da duša nema fizički oblik, čineći kontakt nedostižnim.
Ova ideja je u skladu s pravoslavnim shvaćanjem putovanja duše nakon smrti, osobito tijekom prvih 40 dana. Učenja svetog Makarija Aleksandrijskog naglašavaju ključnu važnost bavljenja molitvom trećeg dana nakon nečije smrti. U vrijeme počinka dolazi anđeo koji će voditi dušu i pružiti podršku tijekom odvajanja od fizičkog tijela. Anđeo čuvar ostaje s pojedincem dok prolazi kroz ovo novo stanje i nepoznate okolnosti. U ovom trenutku duša promatra beživotno tijelo pokojnika, ali ipak shvaća da bit pojedinca, njegovo jedinstveno i nezamjenjivo ja, nastavlja postojati, budući da je čovječanstvo fundamentalno neuništivo.
Kako napominje protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar, osobe koje su preminule često promatraju svoje ožalošćene bližnje, kao i medicinsko i bolničko osoblje ako su u to vrijeme bili na liječenju. U prva dva dana nakon smrti, duša je oslobođena ograničenja fizičkog oblika, stječući sposobnost brzog prijelaza različitim mjestima.
Ovo prosvjetljujuće gledište iznio je protojerej-stavrofor profesor dr Vladimir Stupar u intervjuu za TV Hram. Nakon razdoblja od tri dana, duša kreće u svoj uspon na nebo, prelazeći nebeske domene dok naposljetku ne stigne do božanskog prijestolja Isusa Krista. Određivanje sudbine duše događa se 40. dana, odlučuje hoće li prebivati u svjetlu ili tami do uskrsnuća ili Posljednjeg suda.
Kako je artikulirao protojerej stavrofor Stupar, to iskustvo uključuje poseban fenomen koji se naziva kliničkom smrću, a karakterizira ga privremeno odvajanje duše od tijela prije njihovog ponovnog susreta.
Ovo predstavlja izrazito drugačiju pojavu. Percepcija vremena varira za pojedinca za razliku od percepcije duše, koja je oblikovana duhovnim obogaćenjem stečenim tijekom života. Razumijevanje vremena od strane duše ovisi o njezinom prihvaćanju svetih vrlina i darova u službi Bogu, ili, obrnuto, o njezinom zanemarivanju značaja odnosa s drugima i njezine povezanosti s božanskim.
Je li se duša posvetila procesu posvećenja kroz svete molitve i rituale ili je umjesto toga malaksala bez duhovnog razvoja, što je rezultiralo u stanju uskraćenosti i očaja? U trajanju od 40 dana, dušu prate dva nebeska bića: anđeo čuvar dodijeljen na krštenju i anđeo kojeg je Bog poslao da vodi dušu. Nakon tog razdoblja, duša kreće na putovanje – ili doživljava viziju veličine Nebeskog Kraljevstva i božanskog prijestolja ili posjećuje područja koja su okupirala one duše koje nisu uspjele postići stanje ljubavi i jedinstva s Bogom.
Mračan i pust teren obavijen je sjenama, odjekujući žalosnim jadikovkama i bolnim škrgutom zubi. Naposljetku, duša se predstavlja pred Kristom, koji odlučuje o njezinoj daljnjoj sudbini. Profesor Stupar je u svom predavanju istražio ulogu carinika, nebeskih stražara odgovornih za vođenje duše – ideju koju je teško izraziti ljudskim jezikom, posebno kada je riječ o putu duše do Božjeg prijestolja.
Štoviše, istaknuo je nepokolebljive pokušaje đavla da zagospodari čovječanstvom, istovremeno naglašavajući duboko Božje milosrđe koje nas štiti od viđenja demona, čija su gadost i užas toliko jaki da bi sam susret s njima mogao potaknuti smrtonosni strah. Unutar nebeskog carstva i najskrovitijih kutaka duše borave ovi demoni, nanoseći priličnu patnju anđelima koji promatraju njihovu podlu prisutnost.
Ovi zlonamjerni entiteti pozivaju pojedince koji su živjeli živote bez vrline, izjavljujući: “Ti si jedan od nas; sudjelujte u našoj zlonamjernosti.” Kroz ovo razdoblje, duša doživljava strogu procjenu, a značaj ovog prijelaza u božansku Božju prisutnost je najvažniji. Kušnje i obredi s kojima se susreće mogu se usporediti s opasnim stazama kojima duša mora ići, ne u fizičkom smislu, već prije simbolično.
Tako je Djevica Marija, čija čistoća nadilazi čak i sjaj svjetlosti, preklinjala svog sina da joj brzo povrati dušu i tako je zaštiti od zlobnog obličja demona. Primarni cilj svih molitvi je olakšati nesmetan pristup duše Gospodinu, koji utjelovljuje ljubav, suosjećanje i milosrđe dok postojano održava pravdu. Demon gaji neutoljivu žeđ da odvede što više duša u ponor pakla, naposljetku želeći se suočiti s Kristom tijekom Posljednjeg suda.
