Svjedočanstva preživjelih iz stravičnog požara koji je izbio u prepunom baru otkrivaju potpunu sliku haosa, panike i ljudske nemoći u trenucima kada se svakodnevni izlazak pretvara u borbu za život.
Među onima koji su se zatekli u blizini tragedije bio je i devetnaestogodišnji Oskar, koji je u razgovoru s novinarom Sky Newsa Džejsonom Farelom opisao prizore koji su mu se duboko urezali u sjećanje i koje, kako kaže, nikada neće zaboraviti.
Prema Oskarovim riječima, sve je djelovalo zabrinjavajuće još i prije nego što je požar buknuo. Kada je pokušao ući u lokal, primijetio je da je prostor već tada bio pretrpan ljudima, bez dovoljno mjesta za kretanje. Ubrzo nakon toga izbila je vatra, a ono što je uslijedilo bilo je, kako navodi, nalik scenama iz horor filma. U djeliću sekunde, opuštena atmosfera pretvorila se u potpunu paniku.
- Ljudi su počeli naglo juriti prema izlazima, gurajući se i spotičući jedni o druge. U toj masi, svatko je pokušavao spasiti sebe, često nesvjesno ugrožavajući druge. Oskar opisuje kako su ljudi lupali po prozorima i vrištali, nadajući se da će pronaći bilo kakav put prema van. Međutim, prozori su bili predebeli i nisu se mogli razbiti, što je dodatno pojačalo osjećaj beznađa i straha.
U tom metežu mnogi su padali, a drugi su ih pregazili u pokušaju bijega. Dim i toplina širili su se velikom brzinom, a vidljivost je bila sve manja. Oskar kaže da su se u tim trenucima ljudi ponašali instinktivno, vođeni isključivo nagonom za preživljavanjem. Razum i smirenost gotovo da nisu postojali, jer je strah preuzeo potpunu kontrolu.
Posebno potresan dio njegovog svjedočanstva odnosi se na susrete s povrijeđenima. Kako navodi, neka lica bila su potpuno opečena, do neprepoznatljivosti. Ipak, ono što ga je najviše šokiralo bila je činjenica da mnogi od tih ljudi uopće nisu bili svjesni razmjera svojih ozljeda. Prilazili su mu i pitali ga je li on opečen, je li mu lice stradalo, kao da traže potvrdu vlastitog stanja kroz tuđe oči.
Prema Oskaru, adrenalin je u tim trenucima bio toliko snažan da je blokirao osjećaj boli. Ljudi koji su bili teško ozlijeđeni ponašali su se kao da im se ništa ozbiljno nije dogodilo. Tek kasnije, kada se situacija donekle smirila, stvarnost ih je počela sustizati. Taj mehanizam, objašnjavaju stručnjaci, čest je u ekstremnim situacijama, kada tijelo aktivira sve svoje rezerve kako bi preživjelo neposrednu prijetnju.
Oskar ističe da mu se cijela scena činila nestvarnom, kao da se odvija pred njegovim očima, ali bez ikakve mogućnosti da je zaustavi ili promijeni. Osjećaj nemoći dodatno je pojačavala spoznaja da su mnogi ljudi zarobljeni u prostoru koji nije bio prilagođen tolikom broju posjetitelja. Njegove riječi otvaraju i pitanja o sigurnosnim mjerama, kapacitetima objekata i odgovornosti onih koji su zaduženi za njihovu provedbu.
Na kraju, Oskar zaključuje da će mu u sjećanju zauvijek ostati pogledi ljudi koji su, usred potpunog kaosa, pokušavali shvatiti što im se dogodilo. Njegovo svjedočanstvo nije samo priča o jednoj noći tragedije, već i snažan podsjetnik na to koliko su sigurnost, prevencija i brza reakcija ključni u spašavanju ljudskih života. U trenucima kada panika zavlada, svaka sekunda i svaki izlaz mogu značiti razliku između života i smrti.
