U Srbiji se pogrebni običaji mogu znatno razlikovati od jednog mjesta do drugog i od sela do sela. Ipak, određene radnje se smatraju neprimjerenima tijekom ove svečane prigode, o čemu možete pročitati u nastavku teksta.
U Srbiji pogrebi imaju veliku važnost jer predstavljaju duboki izraz poštovanja prema preminulima i izražavaju sućut ožalošćenoj obitelji. Nakon nečije smrti, obitelj nastavlja s obavještavanjem rodbine, prijatelja i poznanika, često koristeći objave objavljene u lokalnim novinama ili na digitalnim platformama. Nakon toga se poduzimaju pripreme za ukop, koje uključuju oblačenje pokojnika u prikladnu odjeću, obično formalnu, i njihovo stavljanje u lijes.
U skladu s pravoslavnom tradicijom, uobičajeno je da lice pokojnika bude ukrašeno ikonom, što sprovod čini značajnim i cijenjenim događajem. Pogrebni običaji koji se promatraju u Srbiji mogu djelovati zbunjujuće i navesti čovjeka na razmišljanje: “Što se ovdje događa?!” Za one koji nisu upoznati s običajima ovoga kraja, može biti iznenađenje susret s pokojnikom postavljenim prekriženih ruku, brižljivo ukrašenim ispravnim satom, novoumetnutom baterijom ili čak s mobitelom u ruci.
Promatranje aktivacije lutke igračke i shvaćanje da je osoba koja je preminula bila odrasla osoba može razumljivo izazvati osjećaje ravnodušnosti. Unatoč tome, ovaj neobičan ritual proizlazi iz uvjerenja da ima potencijal prekinuti ciklus smrti unutar obitelji kada dvije osobe umru u roku od godinu dana.
Prema riječima etnologa Bojana Jovanovića, utjecaj magije kaže da kada dva pojedinca iz iste obitelji preminu u roku od jedne godine, to se smatra neadekvatnim, zbog čega dolazi do treće smrti. Kako bi spriječila ovu situaciju, ožalošćena obitelj stavlja lutku u lijes, koja služi kao simbolična zamjena za treću preminulu osobu. Tradicija novčanog darivanja pokojnika ostala je iu našim krajevima, što je praksa koja potječe iz starogrčkih običaja.
Na temelju vjerovanja drevne Grčke, bilo je potrebno da preminule duše plate skelaru po imenu Flegije kako bi prešle rijeku Stiks, što je označavalo početak njihovog zagrobnog života. U suvremeno doba analiza ove prakse otkriva njezinu postojanost kroz praktično razmatranje pružanja financijske pomoći obiteljima preminulih.
Povijesno gledano, bila je uobičajena praksa da imućni pojedinci koji su živjeli u ruralnim područjima budu pokopani uz svoje vrijedno zlato. Ovaj običaj proizlazi iz uvjerenja da je zlato ključno za njihov prelazak u zagrobni život, što potiče obitelji da pažljivo biraju i čuvaju najfinije zlatnike. Usprkos tome, kako je vrijeme odmicalo, pojavili su se pljačkaši grobova koji su kršili svetost grobnica s jedinim ciljem krađe zlatnika.
Zbog toga je nekada rašireni običaj doživio postupni pad popularnosti. Stručnjaci sugeriraju da se smatra da su ove tradicije, duboko ukorijenjene u kulturnoj baštini, pod utjecajem mitova i da su posebno vidljive tijekom pripremanja pokojnika za njihov sprovod. Ovaj proces uključuje stavljanje osobnih predmeta, zajedno s praktičnim sitnicama poput češljeva, u džepove pokojnika, simbolizirajući kolektivnu čežnju za redom u svijetu.
Vjerovanja nalažu da je tradicionalno da se pokojnici u blizini stavljaju novčići kako bi im se olakšao odlazak u zagrobni život. Osim ovih kovanica, nerijetko se tu nalaze i osobne stvari, poput ručnog sata ili štapa, ističe Jovanović u razgovoru za “Kurir”. Srpski običaji također nalažu da se u lijes ne stavljaju obiteljske fotografije.
U osnovi ove prakse stoji vjerovanje, koje potvrđuje i etnolog Jovanović, da će Bog, zajedno s dušom pokojnika, uvesti žive osobe prikazane na fotografiji u domenu vječnog postojanja. Uključivanje takvih slika može predstavljati rizik za obitelj preminulog. U srpskoj tradiciji običaj je da se pokojnici kite u svoje najljepše ruho, koje se često dogovara prije sahrane.
