Još sam bila slaba i omamljena od umora, kao da me neko držao između sna i jave. Tijelo me boljelo na način koji se ne može objasniti riječima, ali u tom bolu postojala je tiha, gotovo sveta toplina.
Ležala sam u bolničkom krevetu, držeći svoje dijete prvi put, osjećajući kako mi se život u jednom dahu promijenio. Sve što sam željela bilo je malo mira, nekoliko trenutaka tišine u kojima bih upoznala to malo biće koje sam donijela na svijet. Muž je otišao da završi papire, rekao je da će se brzo vratiti. Ostala sam sama, uvjerena da sam konačno sigurna.
A onda su se vrata otvorila naglo, uz snažan udarac koji me trgnuo toliko da sam instinktivno jače privila bebu uz sebe. Srce mi je poskočilo, a ruke su mi zadrhtale. Ušla je svekrva, bez kucanja, bez najave, bez imalo obzira. Na licu joj je bio onaj isti hladni, prezirni izraz koji sam upoznala još davno, pogled kojim me nikada nije gledala kao ženu svog sina, već kao nekoga koga trpi.
Nije rekla čestitam. Nije pitala kako sam, da li me boli, da li sam dobro. Samo je prišla mom krevetu, prekrstila ruke i zagledala bebu kao da traži neku manu, kao da pregledava robu, a ne novorođeno dijete. Tišina je bila teška i neugodna, a onda je izgovorila rečenicu koja mi je u trenutku oduzela dah.
Rekla je da dijete sigurno nije iz njihove porodice. Hladno, jasno, bez trunke sumnje u glasu. U trenutku mi se želudac prevrnuo, a u glavi mi je zazvonilo. Još sam imala bolove od porođaja, tijelo mi se nije ni oporavilo, a ona me je optužila za nešto toliko strašno da sam na trenutak pomislila da sam je pogrešno čula.
Držala sam bebu jače, kao da je neko pokušava oteti riječima. Pitala sam je šta je to rekla, ali moj glas je bio slab, slomljen. Ona je samo slegla ramenima, kao da je potpuno normalno izgovoriti takve optužbe ženi koja je tek rodila. Govorila je da dijete ne liči, da je bolje da ja kažem istinu prije nego što ona to uradi. Svaka njena riječ bila je poput oštrice koja se zabija dublje, tamo gdje sam već bila najranjivija.
- Suze su same krenule niz lice. Nisam plakala zbog bola ni zbog umora, već zbog nepravde. Gledala sam svoju kćerku, savršenu i mirnu, i nisam mogla shvatiti kako neko može u njoj vidjeti nešto ružno. Kada je ispružila ruke i rekla da joj dam dijete, u meni se probudilo nešto instinktivno, snažno. Privila sam bebu uz grudi i rekla da je neće dirati. Prvi put nisam razmišljala o posljedicama, samo o zaštiti.
Svekrvino lice se iskrivilo od gađenja. Nazvala me bezobraznom, zaprijetila da će sve reći mom mužu. Nisam imala snage da se raspravljam. Tijelo mi je drhtalo, a glava pulsirala. I tada je u sobu ušao moj muž.
Zaledio se kad je vidio prizor. Mene uplakanu, bebu na mojim grudima i svoju majku pored kreveta. Pitao je šta se dešava, ali ona je odmah počela da govori, da sije sumnju. On je prišao meni, stavio ruku na moje rame i pogledao dijete. U njegovim očima vidjela sam kako se zbunjenost pretvara u razumijevanje, a zatim u bijes.
Zatražio je od majke da izađe iz sobe. Kada je pokušala da se suprotstavi, rekao je da će pozvati osoblje ako treba. Prvi put sam vidjela strah u njenim očima, ne strah od njega, nego od gubitka kontrole. Kada je izašla, soba je ponovo utihnula.
Tada sam konačno mogla da udahnem. Muž je sjeo pored mene, zagrlio me i izvinio se. Rekao je da se to više nikada neće ponoviti. Držao je bebu s ljubavlju i jasno rekao da je to njegovo dijete. Te su mi riječi donijele mir kakav nisam osjetila od porođaja.
Te noći sam shvatila nešto važno. Neke žene postanu majke onog trenutka kada rode. A neke postanu majke onda kada prvi put stanu ispred svijeta i kažu: dalje nećeš. Ja sam majka postala upravo tada, štiteći svoje dijete, bez straha i bez povlačenja.
