Veliki broj svetaca poštuje se u pravoslavnom vjerskom kalendaru, a brojni običaji vezani uz te likove i danas se poštuju i u suvremenoj praksi. U nastavku današnjeg članka pročitajte dodatne informacije o svetom Tarasiju.
Podrijetlom iz Carigrada, nastavio je studirati književnost i filozofiju. Njegov izvanredan intelekt i obrazovanje naposljetku su ga privukli pozornost cara, što ga je dovelo do toga da preuzme položaje savjetnika i senatora. Srpska pravoslavna crkva i njeni sljedbenici danas slave Svetog Tarasija, uvaženog patrijarha carigradskog, poznatog kao mučenika koji se hrabro odupirao ikonoklastičkoj jeresi. Podrijetlom iz Carigrada, studirao je književnost i filozofiju; njegov izniman intelekt i obrazovanje doveli su ga kasnije do cara, gdje je obnašao dužnost savjetnika i senatora.
Nakon prerane bolesti i konačne smrti patrijarha, koji nije mogao da se bavi pravoslavnim štovanjem ikona, car je izrazio želju da Tarasije prihvati ovu inicijativu i pomogne u uspostavljanju pravoslavlja protiv jeretičkih ideologija. Pod njegovim vodstvom 787. godine u Nikeji je sazvan Sedmi ekumenski sabor na kojem je osuđena praksa ikonoklazma, a štovanje svetih ikona ponovno potvrđeno i revitalizirano.
Tarasius je pokazao nevjerojatnu samilost prema siromašnima gradeći im skloništa, osiguravajući im hranu i toplu odjeću i štiteći ih od opasnosti uličnog života. Prema kršćanskoj tradiciji, dokumentirano je da je prije nego što je umro, viđen u sukobu s demonima, tvrdeći: “Sve dok je imao glasa, izjavljivao je: ‘Nisam kriv za taj grijeh! Također nisam kriv za taj grijeh!'”
Umro je 806. godine, posvetivši 22 godine crkvenoj upravi. Prema predaji, u trenutku njegove smrti lice mu je zračilo sjajem sličnim sunčevom. Tropar (u četvrtom glasu) u čast ovoga sveca kaže: – Kao svjetionik vjere, naviještaj istinu stvari svojoj zajednici, dajući primjer poniznosti i služeći kao vodič u samodisciplini. Tako si svojom poniznošću zaslužio duboko poštovanje i otkrio bogatstvo u svojoj jednostavnosti: Oče Tarazije, posreduj kod Krista Boga za spasenje duša naših.
Bonus tekst:
Kulinarska baština Afrike složena je i raznolika, a stoljećima ju je oblikovalo mnoštvo kultura, geografskih obilježja i klimatskih uvjeta. Središnje mjesto u afričkoj kuhinji zauzima širok izbor lokalnih namirnica, koje su značajno oblikovane jedinstvenom klimom i tradicijom pojedinih regija. Na primjer, u zapadnoj Africi klima varira od tropske do sušne, što dovodi do prehrane koja prvenstveno uključuje žitarice kao što su kukuruz, proso i sirak.
Uz žitarice, mahunarke poput kikirikija, graha i slanutka igraju ključnu ulogu u prehrambenim navikama Zapadne Afrike. Visoka koncentracija proteina i vlakana prisutnih u mahunarkama čini ih neizostavnim dijelom svakodnevnih obroka. Mahunarke se obično dodaju juhama ili varivima, poput juhe “egusi” koja sadrži sjemenke dinje, a često uključuje i meso ili ribu. Nasuprot tome, istočni dio Afrike, karakteriziran vlažnom klimom pogodnom za uzgoj raznovrsnog voća i povrća, pruža obilje svježih namirnica koje su sastavni dio njezine kulinarske baštine.
U Keniji, na primjer, tradicionalno jelo poznato kao “ugali” priprema se od kukuruza i obično se poslužuje uz izbor mesa i povrća. Osim toga, svježeg voća kao što su mango, ananas i papaja ima u izobilju i često se uživa cijelo ili kao sok. U sjevernoj Africi, povoljni klimatski i zemljišni uvjeti regije podržavaju uspješan uzgoj aromatičnog bilja i začina, što rezultira prehranom koja je raznolika i bogata okusom. O lokalnoj kulinarskoj baštini govore jela kao što su kus-kus, sastavljen od sitnih žitarica kuhanih na pari, i tagine, sporo kuhano jelo pripremljeno u prepoznatljivom loncu.
Osnovne komponente najčešće čine janjetina i piletina, dok začini poput kurkume, kumina i cimeta doprinose bogatstvu okusa u ovim gastronomskim kreacijama. Zelene tropske šume središnje Afrike nude širok izbor izvora hrane koji igraju ključnu ulogu u lokalnoj kulinarskoj tradiciji. Ovaj asortiman uključuje korijenje poput kasave i slatkog krumpira, kao i lišće koje se koristi u juhama i varivima.
Poznato jelo pod nazivom “gulaš” sastoji se od mješavine mesa i povrća, često obogaćenog autohtonim biljem i začinima koji daju snažne okuse i značajne nutritivne prednosti. Osim ovih karakterističnih regionalnih obilježja, naglasak na prehrani diljem Afrike naglašava potrebu za očuvanjem prirodnih resursa i korištenjem lokalnih namirnica.
