Jasmina Kurdić nikada nije zamišljala da će joj život donijeti bol tolikih razmjera. saznajte više u nstavku teksta o ovoj tuznoj prići….
Godinama je sa suprugom Marinom i njihovim sinom gradila mali svijet u kojem su i izazovi imali smisla, jer su ih dijelili zajedno. Sin kojem je dijagnosticiran autizam zahtijevao je mnogo pažnje i ljubavi, ali njima to nije bio teret – bio je središte njihovog postojanja. Dok je Jasmina balansirala između posla i porodičnih obaveza, Marin je nalazio snagu u svojoj velikoj strasti – vožnji bicikla. Taj hobi za njega nije bio samo fizička aktivnost, već ritual koji mu je donosio mir i oslobađao ga svakodnevnog pritiska.
- Tog dana sve se činilo obično. Jasmina je imala važan razgovor s logopedkinjom koju je planirala angažovati za sina. Marin ju je nazvao, i iako je razgovor bio kratak jer je bila zauzeta, vjerovala je da joj samo javlja da će iskoristiti vrijeme i otići na vožnju. To je bio njihov uobičajeni dogovor – uvijek su se izmjenjivali u brizi o sinu. Ni slutiti nije mogla da je tih nekoliko rečenica bio posljednji razgovor sa suprugom.
Nekoliko sati kasnije, dok je planirala da se vrati kući i preuzme brigu o sinu, začulo se kucanje na vratima. Na pragu je stajala jetrva, uplakana, s izrazom lica koji je odavao tragediju. Kada je tiho izgovorila riječi koje će Jasmina pamtiti dok je živa – „Marin je poginuo“, svijet joj se srušio. U glavi joj je odzvanjalo, a srce je odbijalo da prihvati istinu. Tek kada su joj rekli da je udaren tokom vožnje bicikla i da nije preživio, shvatila je da više ništa neće biti isto.
Njegov brat, koji je i sam bio biciklista i novinar, prvi je saznao za nesreću i donio vijest porodici. Kasnije je sve potvrdila i policija. Vijest se proširila brzinom munje, ali za Jasminu je svaki novi glas bio samo još jedan udarac. Sama pomisao da ga više nikada neće vidjeti, da njen sin više neće osjetiti očev zagrljaj, činila je bol gotovo nepodnošljivom.
Prvi dani poslije tragedije protekli su u potpunom šoku. Kuća je bila puna ljudi koji su dolazili da izraze saučešće. Njena majka preselila se kod nje, shvatajući da Jasmina ne može sama nositi sav taj teret. Svaki trenutak bio je borba – da ustane, da pripremi obrok, da pruži sinu sigurnost iako je i sama osjećala da tone. Nije imala snage da jede, gubila je apetit, a noći su bile ispunjene suzama.
- Vrijeme je prolazilo sporo, kao da je svaka minuta bila teža od prethodne. Jasmina nije pokušavala potisnuti bol, znala je da se kroz nju mora proći. Dani su bili tihi, obavijeni tugom, ali s vremenom se u toj tišini počela buditi i neka nova snaga.
Danas, četiri godine kasnije, ona i njen sin vode drugačiji, ali mirniji život. Naučili su čuvati uspomene na Marina – gledaju fotografije, pričaju o njemu, prisjećaju se njegovog osmijeha i njegovih strasti. Jasmina vjeruje da bi on želio da nastave dalje, da ne ostanu zarobljeni u boli.
Iako je njen sin bio mali kada je izgubio oca, Jasmina se trudi da mu prenese vrijednosti koje je Marin nosio u sebi – ljubav, odgovornost, hrabrost. Zna da praznina nikada neće nestati, ali isto tako zna da život mora ići dalje. Nije se povukla u tišinu, već je odlučila živjeti – za sebe, za sina, ali i za uspomenu na čovjeka koji im je dao toliko ljubavi.
- Za nju, čuvanje uspomena postalo je način da preživi. Male pobjede u svakodnevici daju joj snagu da krene naprijed. Naučila je da su najvažniji trenuci oni koje živimo sada i da je ljubav koja ostaje iza nas najveće bogatstvo.
