u današnjem članku vam donosimo priču o izjavi poznatog srpskog glumca koja je u kratkom roku izazvala snažne reakcije širom regiona i otvorila bolna pitanja o odnosima između Srba i Hrvata.
Rečenica u kojoj je rekao da bi „stavio zid između Srba i Hrvata, ni na pijaci da se ne sretnemo“ brzo je preplavila društvene mreže, portale i televizijske emisije, postavši povod za burne rasprave, osude, ali i pokušaje tumačenja onoga što je glumac zapravo želio da poruči.
Izjava je izrečena u jednom intervjuu u kojem je glumac govorio o svom ličnom doživljaju prošlih ratova, traumama koje nosi i razočaranju u to kako se društva na prostoru bivše Jugoslavije nose s naslijeđem sukoba. Iako je dio publike njegove riječi shvatio kao metaforu i izraz dubokog umora od stalnih tenzija, mnogi su ih doživjeli kao krajnje neprimjerene i opasne, jer sugerišu potpunu izolaciju i prekid bilo kakvog kontakta između dva naroda.
Ubrzo nakon objave intervjua, društvene mreže su se zapalile. Jedni su glumca oštro osudili, poručujući da javne ličnosti imaju odgovornost da smiruju strasti, a ne da dolijevaju ulje na vatru. Drugi su, pak, pokušali da ga brane, tvrdeći da je riječ o čovjeku koji je kroz umjetnost i život prošao mnogo toga, te da njegove riječi treba posmatrati kao vapaj pojedinca, a ne kao politički program ili poziv na mržnju.
Posebno su se oglasile kolege iz svijeta kulture, i iz Srbije i iz Hrvatske. Neki su istakli da umjetnici često govore emotivno i bez filtera, ali da upravo zato moraju biti svjesni težine svojih riječi. Drugi su podsjetili da kultura treba da bude most koji spaja, a ne zid koji razdvaja, te da su zajednički projekti, festivali i saradnje dokaz da dijalog nije samo moguć, već i nužan.
Mediji su dodatno podgrijali priču analizirajući glumčevu karijeru, ranije izjave i uloge koje je tumačio. Podsjećalo se na njegove antiratne poruke iz prošlosti, ali i na trenutke kada je oštrim riječima kritikovao društvo i politiku. Upravo ta kontradikcija – između ranijih poziva na razumijevanje i ove izjave – bila je jedan od razloga zašto je javnost reagovala tako snažno.
Psiholozi i sociolozi uključili su se u raspravu, objašnjavajući da su ovakve izjave često rezultat dugotrajnog nagomilanog stresa i nerazriješenih trauma. Prema njihovim riječima, ljudi koji su godinama izloženi narativima sukoba i neprijateljstva ponekad posegnu za ekstremnim formulacijama kako bi izrazili unutrašnji bol i osjećaj beznađa. Ipak, naglašavaju da razumijevanje ne znači i opravdavanje, posebno kada riječi dolaze od javnih ličnosti.
Sam glumac se, nakon prvog talasa reakcija, ponovo oglasio, pokušavajući da pojasni svoju izjavu. Rekao je da nije mislio na stvarno podizanje zidova, već na potrebu da se društva suoče sa sobom i prestanu da se lažno mire preko nerazriješenih problema. To pojašnjenje nije u potpunosti smirilo buru, ali je otvorilo prostor za nijansiraniju raspravu o tome kako govorimo o prošlosti i sadašnjosti.
Ova priča je još jednom pokazala koliko su odnosi u regionu i dalje osjetljivi i koliko malo je potrebno da se stare rane ponovo otvore. Istovremeno, podsjetila je i na snagu riječi, posebno kada dolaze od onih koje publika poznaje i prati.
Da li će ova kontroverza rezultirati dubljim razgovorom i većom odgovornošću u javnom prostoru ili će ostati još jedna u nizu kratkotrajnih medijskih oluja, ostaje da se vidi. Ono što je sigurno jeste da zidovi, bili oni stvarni ili metaforički, rijetko donose rješenja, dok dijalog, ma koliko težak bio, ostaje jedini put ka trajnom miru.
