U današnjem članku vam donosimo jednu veoma zanimljivu priču. Naime ,Stanko je čovjek koji je doživio smrt i potom se vratio u život neposredno prije dijagnoze karcinoma, a za to vrijeme između njegove “smrti” i buđenja, kako tvrdi, svjedočio je svačemu…
Njegova pripovijest započinje razmišljanjima o njegovim ranim godinama, obilježenim siromaštvom i nevoljama, s ocem koji je preuzimao najteže poslove kako bi osigurao obitelj i majkom koja se borila da upravlja svojim financijama. Završio je prva četiri razreda u seoskoj školi prije nego što je nastavio školovanje u Vučju, gdje je svakodnevno pješačio 10 kilometara do škole po teškom terenu i teškim zimskim uvjetima. Nakon završene srednje kemijske škole zaposlio se u Tvornici lijekova “Zdravlje” u Leskovcu, zbog čega je dobio Titovu stipendiju za vatrogasnu obuku u Novom Sadu.
Često vjerujemo da su tračevi beznačajni, ali nije tako…
Stanko je napomenuo kako često odbacujemo tračeve, no ne treba ih olako shvaćati. Istaknuo je koliko neki ljudi izgledaju neuredno i sugerirao da takve presude nemaju nikakvu vrijednost. Istaknuo je kako nismo u poziciji osuđivati druge jer je odgovornost na Bogu, a ne na nama.
Stanko se prisjeća kako je od djetinjstva išao u crkvu s majkom, koja je njega i brata odgajala u kršćanskoj vjeri, učila ih držati se Božjih zapovijedi, poput nelaganja i krađe. Razmišlja o njihovim borbama, uključujući vremena kada su se jedva mogli prehraniti, i govori da je često crtao i pisao na papiru za vreće koje mu je majka davala nakon što su završili s brašnom, sa suzama u očima dok se prisjeća njihovog siromaštva.
Prisjeća se da ga je majka prvi put dovela u crkvu s 5 godina, a iako se bojao crkava i njihovih simbola, ipak ju je molio da ga primi natrag.
“Krist mi tada kaže: ‘Stanko, idemo…’ Obuzeo me strah i pitao sam ga tko je on i kamo smo krenuli. On je odgovorio: ‘Ja sam tvoj Gospodin’, a onda smo se probili kroz zid. , a ne kroz vrata, primjećuje Stanko.
- U trenutku kad sam susreo Gospodina, moja volja je nestala; Jednostavno sam s njim prošao kroz zid i lebdjeli smo, nikad ne dodirujući tlo…
Kad smo krenuli, primijetio sam rijeku koja je podsjećala na moju Vlasinu i proplanak koji mi je budio uspomene na djetinjstvo pastira koji je čuvao stoku. Tamo sam opazio ljestve koje su se protezale od neba do zemlje, s Gospodinom kako se uspinje njima, a ja sam ga slijedio izbliza. S moje strane, demoni su mi zgrabili ruke i noge, zavijali i vrištali, dok je ispod nas ležao ponor pakla, gdje su se demoni podsmjehivali i smijali, a vatra im je plamtjela iz očiju i usta. Rukovali su sjekirama, kopljima i srpovima – svime čime su mogli doći do mene. Međutim, Gospodin je oblikovao znak križa, zbog čega su se srušili. Prolazio sam kroz razna vrata, a kad sam stigao do nebeskog svoda, ugledao sam ulaz u nebo.
Tijekom cijelog iskustva, bio sam neodjeven, ali sam nalikovao anđelu, netaknut željom, dok je Gospodin obukao bijelu haljinu. Blistavi križ obasjavao je prostor oko mene, njegova svjetlost je bila toliko jaka da je zaklanjala njegovu vidljivost.
Tada mi se obratio: “Stanko, ovo je Božji raj, pogledaj oko sebe.” Dok sam to činio, vidio sam svetog oca Nikolu, svetog arkanđela Mihaela, svetog Jurja, brojne anđele i mnoge druge svece čija su mi imena u tom trenutku bila nepoznata jer je moje poznavanje Svetoga pisma bilo ograničeno. Obavio me duboki osjećaj mira dok sam prepoznavao pojedince iz svog djetinjstva. Ugledao sam prijatelja iz osnovne škole koji je preminuo, iako mi nije bilo dopušteno razgovarati s njim, zajedno s mnogim mladim dječacima i djevojčicama kako se igraju na bujnoj zelenoj travi usred drveća… Bila je to noć moje smrti.
Kako je napomenuo Stanko, događaj se zbio 22. novembra 1989. godine. Obeležavamo Aranđelovdan. U to vrijeme smo supruga, starija kći i ja živjeli kao podstanari u blizini Leskovca jer je naš stanodavac otišao iz grada, pa nam nije preostalo ništa drugo nego ostati ovdje dok ne nađemo novi stan. Stigli smo u taj stan dok je mojoj ženi nedostajalo dva mjeseca da rodi našu drugu kćer.
Te posebne noći dogodilo mi se čudo. Rano smo otišli na spavanje, a tijekom noći čuo sam glas kako me zove po imenu: “Stanko, ustani!” Kad sam otvorio oči, dočekalo me toliko jako svjetlo da se činilo kao da je sunce zašlo, a još je bila noć. Mogao sam vidjeti i sebe, a iz te sjajne svjetlosti pojavio se lik Gospodina Isusa Krista. Primijetio sam svoje tijelo kako leži pored moje žene u krevetu.
Kad sam došao sebi, svi su pobjegli, a evo što je svećenik spomenuo.
Na upit o reakcijama onih koji su bili na njegovom sprovodu, rekao je da su se, naravno, uplašili i počeli bježati jer je pokojnik ponovno počeo ustajati. U tom je trenutku svećenik, koji je imao zadatak zaključiti bogoslužje, upitao: “Jesi li se predomislio?” Stanko je primijetio da svećenik nije pokazivao strah jer mu ovo nije bio prvi susret s nekim tko se vraća iz mrtvih; bilo je brojnih primjera ranije.
