Ljudi se tijekom svog života susreću s nizom okolnosti, pozitivnih i negativnih, i često nastoje podijeliti svoja iskustva s drugima. Ispovijesti na društvenim mrežama su postale veoma viralne , a danas vam predstavljamo jednu takvu ispovijest.
Rezidencija u kojoj trenutno živimo je u zajedničkom vlasništvu mog supruga, njegove majke i njegovog brata. Ovaj je dogovor uspostavljen kako bi se zajamčilo da njegova snaha neće ostati bez sredstava u slučaju razvoda, na čemu je inzistirala njegova majka. Nedavno sam naslijedio zemljište i nekretnine koje sam prodao kako bih kupio kuću koja je trenutno u fazi renoviranja i glasi isključivo na moje ime.
Moja svekrva daje razne prijedloge za organizaciju doma, navodeći koje stvari treba uključiti i njihov optimalan raspored. Dok pretvaram slobodnu sobu u garderobu, uhvatim se kako se prisjećam gostinjske sobe. Nakon što je izrazila nezadovoljstvo ovim izborom, pojasnio sam da krojim dom prema svojim osobnim potrebama i da potreba za smještajem gostiju nije bila prisutna već dulje vrijeme. U samo dva dana uspio sam bez problema podnijeti njihove troškove smještaja.
Bila je uvjerena da će to biti njezina domena. Prekršaj koji sam pretrpio u stanu je uspomena koja će mi ostati zauvijek. Svi aspekti su prisutni, pa tako i njeno prebivalište, a ja želim da bude što dalje od mene!
BONUS:
Ima li veće tuge od one koju doživljava majka koja mora položiti svoje dijete na počinak? Istodobno, kada majka rađa djecu koja potom jedno za drugim tragično umiru, veličina te tuge je neviđena. Svoja potresna iskustva u Glavičicama ispričala je Milena Simić u emisiji Životne priče. Osvrćući se na svoj put, Milena je napomenula da bi, da je predvidjela život koji je čeka u ovom selu, odlučila da ne dođe, jer je budućnost uvijek neizvjesna. “Moj Milan i ja smo bili u braku, sve je bilo lijepo i kako treba – bio je kolovoz.
– 24. listopada 1999. godine dočekala sam sina, kojem sam dala ime Vasa – prisjeća se. “Bio je živahno dijete i mala čigra, potpuno zdrav. – No, tog tragičnog 31. srpnja smo ga izgubili”, priča Milena, očiju punih suza. Bilo je to obično jutro; njezin se muž spremao za posao. Svaki dan Vasa bi ustajao u pola šest. Tog jutra je obećao da će njihovo dijete odvesti u Zvornik, što je motiviralo Milenu da ustane i počne sa svakodnevnim obavezama.
- U međuvremenu su susjedi pokušali potražiti pomoć, ali su otkrili da ga više nema. Milena razmišlja o izboru svog supruga da odbije autopsiju u to vrijeme, motivirana nježnom dobi njihova djeteta—odluku koju sada smatra značajnom pogreškom. “Cijeli moj svijet se srušio. Moja želja za životom je nestala. Tijekom sprovoda, suprug i ja smo bili uzajamna podrška. 2003. sam saznala da čekam svoje drugo dijete.”
Više puta sam se raspitivao kod svog liječnika o izvedivosti provođenja sveobuhvatnih testova i možemo li u budućnosti naići na sličnu situaciju. Tijekom pregleda, kada sam pokrenula temu daljnjeg genetskog testiranja, rekao je da bi se takve procjene trebale provesti prije začeća. S obzirom na poodmaklu trudnoću i osjećaj nemoći, Mladena sam dočekala na svijetu 20. rujna 2003. Prvih 20 dana Milena je primijetila da je dijete zdravo; međutim, ubrzo je otkrila promjenu u nijansi njegove kože, što je ukazivalo da nešto nije u redu.
Nakon toga, Mladena je pregledao liječnik koji je utvrdio da je u kritičnom stanju i da mu je potrebna intenzivna medicinska njega. Nakon 10 dana hospitalizacije, obaviješteni su da se beba oporavila i da je spremna za otpust. Međutim, kada je napunio dva mjeseca, ponovno se razbolio. “Od tada sam vidio kako mu se stanje progresivno pogoršava i oboje smo primljeni u Tiršovu, gdje sam s njim ostao u bolnici 10 dana.
Nakon završetka daljnjih pretraga, upućeni smo da se vratimo na magnetsku rezonancu za nekoliko dana. U tom trenutku nisam bio svjestan njegove dijagnoze. Jednog smo se jutra probudili i otkrili da ne reagira u krevetu. “Obećala sam sebi da neću imati još jedno dijete”, razmišlja Milena, razmišljajući o brojnim planovima koje je zamišljala za njihovu budućnost.
